Mama na dijeti

Oduvijek  smo pomišljale kako smo debele.Čak i kad smo bile zapravo mršave .

Mama je na dijeti

Naša mama je oduvijek imala pritajenu želju izgledati poput manekenke, to smo svi znali i po tome što je pred ogledalom uvijek bespomoćno uzdisala.To je značilo da je trebala biti vrlo visoka i vitka.S visinom se , to je i njoj bilo jasno, više ništa nije dalo učiniti, ali vitkost joj se učinila mogućom pa se toj ideji često vraćala i to naročito utorkom kad nam je davala riječ da od slijedećeg ponedjeljka ide na dijetu.To ne znači da je ona bila stvarno debela.

S vremena na vrijeme bi rekla kako treba obnoviti garderobu ali mi znamo da je to zbog toga da se malo razveseli a ne što joj je odjeća premala.U našoj je kući bilo modnih časopisa sa mnogim dijetama kojima se mama na kratko podvrgavala iako njen izgled nisu promijenile ni za milimetar, ni za gram.Jednostavno, naša mama odlično kuha a mi strašno volimo jesti pa je u takvim uvjetima držati dijetu gotovo neodgovorno.Osim toga Luka i ja mamu smatramo pravom ljepoticom, bez pretjerivanja, a da se tata katkada šali kad je naziva debelom to nam je svima jasno.Unatoč svemu ona se ponekad svejedno odlučuje na, kako kaže, zdravu prehranu.

Danas je u našoj kući tiho, osim mačke i mene nema nikoga.Odmah poslije ručka tata je izjavio da ide kupiti novine, što znači da će izostati dulje, Luka je otišao prijatelju a mama je na dijeti.Preda mnom je težaak test.Ne mogu vam opisati kako bi mi dobro došli slatki mamini kolači u pauzi između učenja.

Ponukana sam na nešto što neću nikome odati.Sve opasne časopise sa slikama vitkih manekenki jednostavno ću odvojiti za stari papir.Da se više ne muči sa dijetama , jadna naša mama.

Čarli

Kada nađeš nekog za koga si mislio da je zauvijek izgubljen....

Čarli

Tko je Čarli? Šarmantan, sjajan, umiljat i voljen stvor koji svuda prati moju baku .Voljeli su ga više nego mene i Maju.

Jednog dana Čarli nije došao doma.Što mu se dogodilo? Tko mu se zamjerio?

Zašto nije došao?Da li smo ga naljutili: Maja, ja , mama, djed, tata?pitala je zabrinuta baka...

Tata je odmah konstatirao da Čarli više ne može stanovati kod nas kad nam stvara tolike probleme i nitko se nije složio s njim.Rekli smo: ti si tata okrutan b ez osjećaja! Rekli smo to nedvosmisleno.

Zar da svi dubimo na glavi zato što Čarli jednu noć nije došao doma?pitao se tata.

Svi smo krenuli u potragu.Budući da stanujemo u predgrađu razmilili smo se unutar deset kvadratnih kilometara ako si možete to predočiti ali nismo našli Čarlija.Nije ga bilo u nijednom susjedstvu ako podrazumijevate za susjede susjedno gradsko selo i livade kojih u našem kvartu još uvijek ima.

U kući je postalo tiho, nitko ništa nije govorio a radio i televizor su bili isključeni.Čak ni ja nisam na računalu igrao igrice.Opet smo nakon puno razmišljanja krenuli u potragu.Isprintali smo „Traži se „na formatu A 4 i polijepili po stupovima i stablima.Što je na „Traži se „pisalo?

Traži se: lijep, umiljat , sjajane dlake(pogodili ste, radi se o mačku), bez ogrlice, smeđi tigrasti mačak od pet kilograma i odaziva se na ime Čarli.Kako se odaziva?

Pa kadgod pozovete našeg mačka i obratite mu se s kobasicom koja se još puši,Čarli dojuri i oprezno se oblizujući obilazi oko vruće kobasice da se ne bi opekao.

Još mu spomenete i ime a Čarli vas pogleda prekrasnim zelenim očima i mazno vam obiđe nogu.Tko takvog mačka ne bi volio?

Da ne duljim, našli smo Čarlija.Došao je za devet dana tanak kao list i zaljubljen preko glave s još jednom umiljatom i sjajnom žutom macom.

Baka je još sretnija nego što je bila prije dok smo brinuli samo za Čarlija.

Novi usisavač

Nije jednostavno kupiti novi usisavač...

Novi usisavač

Jednu subotu baka je samo rekla da mora sve jako lijepo pospremiti jer nam dolazi posebna gošća.Nama je u goste dolazila teta Lenka i još poneko ali posebne goste nismo nikada primali pa smo se mama , tata, djed i ja samo pogledali a iznad glave su lebdjela pitanja na koja je baka sve do jednog imala odgovor.

Odgovorila je da će jedna gospođa doći i pokazati kako radi jedan izvrstan usisavač koji čisti sve živo i koji će baka možda kupiti budući da je od svoje mirovine nešto čak i uštedjela.Nitko nije imao primjedbu osim moga tate koji je rekao da mi već imamo usisavač i to sasvim dobar , a baka je dodala da ne može lako kupiti vrećice za njega i da pola grada morala prijeći dok ih je nađe , a ovo će biti usisivač na vodu koji štedi vrijeme i ne onečiščuje okoliš a i od savršenog je materijala koji traje doživotno, doduše misli da je malo skuplji ali jako kvalitetan.

Baka je užurbano hodala po stanu i raspremala suvišne stvari a prašinu, rekla je neka usisa ta važna gošća.Pomalo smo već svi bili nervozni jer se vrijeme kada je gospođa trebala stići već jako približilo a nismo zapravo znali je li naš stan treba biti dovoljno prljav ili je bilo potrebno sve ipak očistiti da ne izazovemo sablazan.Na kraju tjedna jedno dobro usisavanje je bilo nužno.Mama je prigovorila da ni subotu nema mira a djed je rekao da ide u Maksimir sa stričekom Mirkom.Tata i ja smo šutjeli ali svatko je mislio svoje.Meni se po glavi počelo nešto motati otkako je baka priznala da ima ušteđevinu a ja si baš želim novi bicikl .Ne znam o čemu je mislio tata, bio je čudno miran.

Dok smo čekali Čarli je baš zaprljao tepih jer je jeo svoje jelo, a on jede tako da izvadi hranu iz zdjelice na tepih tako da uvijek gore ima tragova hrane. Novi usisavač će to sve počistiti , rekla je baka.

Zazvonio je telefon i baka se uzbuđeno javila.Da? Da li će biti gospodin doma? Koji gospodin?Moj suprug? Zašto gospođu interesira djed, pitali smo se a baka je rekla da je njen suprug u Maksimiru.Koliko nas ima? A zašto je to važno?Da? Bit će moj zet prisutan! Ostali smo u čudu nad tim odgovorima moje bake a i baka se i sama nije prestajala čuditi.Ne možete doći?Kako to odjednom?Do viđenja!

Nakon što je spustila slušalicu pitali smo što je to bilo, a baka je samo zbunjeno odgovorila da joj se čini nešto mutno jer je gospođa pitala ima li baka supruga i tko je još doma i kada sam spomenula Tomu(mog tatu) žena je rekla da zapravo ne može doći jer joj nešto nedostaje u kompletu.

Tata je rekao da je znao da će taako završiti jer je sličnu priču čuo od kolegice s posla koja ima takav usisavač koji je platila više nego komletan namještaj u cijelom stanu i baš je čekao da vidi tu gospođu koja će njegovoj punici pokušati nešto tako prodati.

Ja sam se s olakšanjem samo smješkao jer sam već vidio kako se vozim na novom biciklu po Maksimiru, dok je baka zamolila tatu neka sada usisa stan našim starim dobrim usisavačem.

Nešto

Ponekad se bojimo samo zato što su se u našoj dobi svi bojali....

Nešto

Svake večeri na prozor Ivine sobe popeo bi se mrak.Nije se još nikada dogodilo da izostane.Nije ga se Iva bojala, to ne.Jednostavno, nikada nisi mogao biti siguran što te u mraku može iznenaditi:u mraku je uvijek moglo biti nešto o čemu čak ni djed i baka ništa ne znaju.Pitajte koga god hoćete na svijetu, nitko vam neće znati odgovoriti što mrak skriva.

Iva je među svojim knjigama imala lijepu priču koja joj je uvijek pomogla svladati strah od mraka.Bila je to njena vlastita priča, sama ju je izmislila.

Jedne večeri mrak je tako brzo ušao u njenu sobu da Iva nije stigla ni prozor zatvoriti.Kako je ušao, tako je u dvorištu počelo čudno šuškanje.To je moralo biti nešto veliko, jer se polako približavalo, a poznato je da se samo velika čudovišta kreću polako.Onda se začulo grebanje po tlu.Bivalo je sve glasnije i glasnije.Iva se pokušavala sjetiti svoje svijetle priče ali nije uspjela.Nije se mogla ni s mjesta pomaknuti ni viknuti.Što bi to moglo biti?Možda je vani jedno od onih bića za koje ni ne znaš da postoje sve dok te ne ščepaju.A možda se radi samo o zmaju od kojega će te netko hrabar spasiti.”Mama”, uspjela je tiho zacviljeti.Činilo se da u kući nema nikoga tko bi joj pomogao.A možda je zmaj prvo sredio mamu i sada je krenuo prema njoj.To je nagna da potrči najprije u kuhinju , a zatim u jednu pa u drugu sobu.

Odjednom strašno zaškripe ulazna vrata.”Gotova sam”, pomisli Iva i zažmiri.Nešto ju je zgrabilo.Osjetila je da je netko podiže.Nije uspjela ni vrisnuti, a već je bila u nečijim rukama.

„Iva”,začula je dobro poznati glas.Upalo se svjetlo.”Iva zašto tako dršćeš?”

Iva je samo sretno zurila u svoju mamu koja se upravo vratila iz dvorišta što ga je do maloprije čistila od lišća.

„Pa to si ti čitavo vrijeme šuškala i strugala” reče Iva s olakšanjem.

Hrabra muha

Nemoj uvijek vjerovati baš svakom.Dobro razmisli pri razgovoru s nepoznatima.

Hrabra muha

Bila jednom mala muha.Nastala je iz ličinke ali nije odmah ličila na muhu.Imala je dva majušna krila s kojima nije znala što bi i čemu služe i da pomoću njih može letjeti.Tako je bauljala uokolo i nekako upala u paukovu mrežu što je bila razapeta u kutu između zidova neke kuće.Pauk ju nije odmah vidio , kako se batrgala u mreži .Uskoro je ugledao gošću koju je mogao smazati za ručak.

Oho, tko si ti?obrati se pauk muhi.

Ja , ja sam muha, barem mislim.Nitko mi to nije rekao ali ipak znam da sam muha.A ti?

Ja pauk, ću te sada slasno pojesti, rekao je veliki crni pauk.

-Molim te nemoj ,zavapi jadna muha, tek sam se rodila i još nisam vidjela ništa od ovog svijeta, možeš li molim te poštedjeti moj život?-lijepo zamoli muha.

Pauk se malo zanjiše na svojoj paučini, malo razmisli i reče:-Ne ne mogu te pustiti jer sam jako, jako gladan. Ali ako mi obećaš donijeti još slasniji ručak, darovat ću ti život i slobodu.-

Muha ko muha odmah pristane.Ništa nije znala o svijetu ali je obećala da će nahraniti gladnog pauka.Odjednom poleti, mašuć krilima osjetila je silnu radost.Letjela je posvuda, po kućama, po vrtovima, šumi, letjela je oko svega a naročito je voljela jake i neugodne mirise.

Odjednom na nekom drvetu ugleda veliku bubu koja joj se činila baš prikladna pauku za ručak.Doleti do bube za koju nije znala tko je i pozdravi je.

Kad su se upoznale buba je upita.-Nego reci ti meni , što radiš u mom vrtu?-

- A to je tvoj vrt?- začudi se muha.

- Pa da, sve što ovdje vidiš, sve je moje,-reče umišljena buba.

- Ooooo, baš sve?-

- Da – reče buba i nastavi grickati list.

Muha je vidjela da ima posla s vlasnicom vrta pa pomisli kako je neće lako uhvatiti za pauka.

Pa reče: - Znaš ima jedan problem.Pauk iza ugla ove kuće , spleo je mrežu i kako je cijeli dan puno radio, tako je ogladnio.Imaš li možda nešto što bi mogao pojesti?

- Pa vidiš da imam, sve ovo je moje, izaberi što ti srce želi!-velikodušno će buba.

Muhi je bilo teško objasniti da pauk ne želi lišće, nego baš bube, a pogotovu nije mogla reći da ju je pauk umalo pojeo.-Ma znaš pauk bi možda pojeo kakvu mušicu, malu mušicu prizna konačno muha.

- A to !-

- Tamo su ti mušice! Vidiš koliko ih je, povedi ih do paukove mreže pa neka izabere.-

Muha se razveseli i poleti k mušicama.Kada je došla do njih pozdravi ih :

- Mušice moje male, znate li da imam za vas kraljevsku gozbu, samo do nje treba malo poletjeti!

I mušice ko mušice bez pitanja polete za muhom.

Muhaveselo preleti gredice luka, salata, paprika i rajčice, zelja i kelja i doleti do paukove mreže, a za njom roj mušica.Pauk bijaše zaista počašćen.

Muha pak odleti bubi koja je tako velikodušno pokazala mušice, zaahvali se a zatim odleti ,već malo mudrija ,u svijet.

Stepska priča

Ne morate se bojati, ovo je samo priča.

Stepska priča

Jednom davno, u nekoj dalekoj i jako tuđoj zemlji gdje žive lavovi, gepardi, nosorozi i druge životinje dogodilo se ovo:

Mali dječak po imenu Bojko šetao je stepom a kako je tamo došao ne pitajte, jer tu su stepali samo lavovi, gepardi, antilope i pokoji stepski ris.Ako ne znate što je to stepanje onda morate pitati tatu, tetu, ili nekoga na slovo T jer bi vam se moglo dogoditi da mama krivo shvati pitanje , posebno ako je nađete usred nekog velikog posla .Mogla bi se naljutiti onda ćete kriviti mene a ja ću biti daleko.

Bojko se samo šetao i uopće se nije bojao a zašto se zove Bojko ,ne znam.Stepom se rasprostirala tišina i to takva da je dopirala sve do mene.Odjedamput je u travi nešto stalo šuškati, a visoka se trava počela čudno vladati.Sad se savijala desno sad lijevo, kao da pleše ali Bojko nije znao zašto bi trava plesala sama od sebe.Onda mu je sinulo.Trava pleše zbog lava!Potrčao je što su ga noge nosile.Trčao je kroz svu onu šuštavost a trava se savijala sve do zemlje.Tako zadihan, stigao je do mene i sve mi brzo ispričao.Odmah sam spasila Bojka od lava što je ostao negdje tamo daleko u zemlji gdje žive priče i stavila ga u jednu u kojoj će odsada stepati po mojoj volji.Zato se ni vi ne morate bojati ničega sve dok imate nekoga tko voli pričati.

Prvi travnja

Bilo je to prije puno godina....

Prvi travnja

Ema je bila devetogodišnja, vesela djevojčica koju su voljeli u školi i u susjedstvu-zbog njene razigranosti, ali i marljivosti, te želje da pomogne kad zatreba.Imala je dugu sunčanu kosu, a svojim je tamnim očima sve oko sebe osvajala.Tako je bilo i s njenim djedom, s kojim se satima igrala sve dok ga ne bi potpuno iscrpila.Jednog dana Ema je zamolila djeda da sjedne u fotelju, a ona će ga malo češljati i pobrinuti se za njegovu „kuštravu“ frizuru.Djed dobroćudno sjedne u naslonjač i s povjerenjem se preda Eminom češlju i rukama.Vrlo je brzo Ema shvatila da je djed zaspao.Frizura njenog dobrog djeda joj je bila po volji, ali uopće nije bila zadovoljna bojom njegove potpuno sijede kose.Razmišljala je što bi mogla učiniti, a onda joj pogled padne na djedove stare, na trbuhu prekrižene ruke.To!Ima novi ,zeleni lak za nokte.

Razveselit će djeda i obojiti mu nokte zeleno!Bit će pravo iznenađenje za njega, mamu, tatu, a najviše će se razveseliti njena prijateljica Vanja kad joj sve ispriča.Ne, pozvat će Vanju da i ona sudjeluje u veselju.Nije prošlo puno vremena, a Ema i Vanja lakirale su djedove nokte, dok je on-ne sluteći ništa-duboko spavao.Ubrzo su mu nokti bili zeleni kao proljetna trava.Kad se probudio, bacio je oko na zidni sat, obukao kaput i nekamo otišao.Ema i Vanja prekrile su rukama svoja nasmijana lica, tiho se kikoćući.

Djed je ušao u tramvaj i zamišljeno sjeo ne primiječujući da ga ljudi pomalo čudno promatraju.Sišao je na Trgu i krenuo na dogovoreni sastanak djedova.

Kad je uzeo glavnu riječ, svi su se djedovi počeli smijuckati.

Emin se djed strogo nakašlje, ali se njegovi prijatelji nisu umirili, naprotiv:iako su svi redom ozbiljni ljudi, silno su se počeli smijati.-Što je to danas?-mrko je pomislio djed.-zašto me danas nitko ne sluša?-

Sastanak je završio, djed je krenuo kući i sreo prijatelja s kojim je običavao poći na kavu.-Što je tebi, Marko,zar si poludio?

-Zašto?-upita djed.-zar ne idemo na kavu?

-S tobom,pa da nam se ljudi smiju?-odvrati mu dojučerašnji prijatelj.

-Pa zašto bi nam se smijali?-razrogači djed oči.-Što je , ljudi, s vama danas?-upita primaknuvši naočale na nos.A tada je vidio nešto u što nije mogao vjerovati.Njegove velike ruke i veliki nokti bili su potpuno zeleni, kao u nekog veselog klauna.Ljeskali su se kao ljuske nekakvih lijepih riba u vodi.Tko mi je to učinio?

Ema!Platit će mu! Samo da je se dočepa!Ljutito strpa ruke u džepove i uleti u tramvaj ostavivši za sobom začuđenog prijatelja.Bijes mu je sijevao iz očiju.-Gospodine, primite se za držače- reče mu neka brižna gospođa, kad je vidjela da djed Marko stoji u tramvaju kao ukopan, s rukama u džepovima.-Brinite vi svoje brige-ljutito odvrati Marko,-ja ću se voziti kako ja hoću!-

Kad je izašao iz tramvaja već je bio malo manje bijesan , ali se još ljutio.Ema je bila u školi.Ušao je u kupaonicu.Lak za nokte bio je na polici.Uzeo ga je i sve prolio.Tako!

Smišljao je kako da joj se osveti, taj dobroćudni čovjek koji se gotovo nikada nije ljutio na svoju unuku.-Otići će i ona u krevet, a ja imam kremu za brijanje, namazat će je cijelu, a tada....neka joj Bog pomogne, prat će se tri dana-mislio je u sebi.Ljutio se dugo, sve dok se Ema vratila iz škole.A kad je vidio njen osmijeh, sva je ljutnja nestala.Zagrlila ga je i poljubila u obraz, a on joj je sve oprostio.

Tog prvog travnja-kada je djed Marko imao najzelenije nokte u gradu-i danas se s veseljem sjećam.

                                                            jadranka škrobar

Priča o snjegoviću

  Ponekad snijeg padne kada se nitko ne nada pa onda možemo darovati o tome malu pričicu.

Priča o snjegoviću

U jednoj lijepoj zemlji gdje je uvijek bilo sunca a livade i šume se zelenile, jeseni su se žutjele po bregovima, jednog je dana jako zahladilo.Odnekud je stigla zima, ptičice su se počele skupljati oko kuća ne bi li ih ukućani nahranili a one hrabrije, lastavice i rode odletjele su u južne predjele.

U jezerima se voda namreškala a zatim se smrznula a iznad krovova se pojavio dim iz dimnjaka jer se u kućama grijalo.Djeca su morala obući tople kaputiće, navuči šalove, kape i rukavice kada su izlazila.Maleni su se okupljali u vrtiću i slušali priče koje su im tete rado pripovijedale.

Jednog dana , teta im je ispričala priču o malom snjegoviću kojeg su djeca napravila od snijega u susjednom dvorištu.Bio je to najmanji snjegović na svijetu jer je taj dan palo snijega toliko da je sve stalo u jednu malu košaricu kada su ga djeca pokupila rukavicama.Prvo su napravili jednu malu grudicu pa se njome htjeli loptati ali je bila tako malena da im se vrlo brzo smanjila da je više nisu mogli uhvatiti.Onda je nekom palo na pamet da naprave minijaturnog snjegovića od tri kuglice na koje su jedva utisnuli oči i smješak.

„Gle snjegović“ veselo su viknuli.Ponosno je stajao najmanji snjegović na svijetu i bijelio se u malom dvorištu a djeca su mu pjevala:

Snjegović, snjegović

Nema ni šeširić

Nema niti čizmice

Niti mali nosić.

Kada grane sunce

Rastopit će mu lice.

Snjegoviću se nije dopala ta pjesmica i na oko mu je grunula kockasta suza.

„Gle, snjegović plače“, rekla je tužno jedna djevojčica.Nikomu nije bilo drago vidjeti snjegovićeve suzice pa su prestali pjevati.Odlučili su napraviti od papira šeširić i donijeli su gumbiće i neke male čizmice i dovršili snjegovića.Netko se sjetio i donio metlicu i naslonio je na snjegovića.Snješko, kao da se nasmiješio ali to je vidjela samo ona djevojčica koja je prva vidjela i da snjegović plače.

Sada su se djeca primila u kolo oko snjegović i pjevala:

Snjegović, snjegović

Na glavi mu šeširić

Na nogama čizmice

Ima mali nosić

I na licu smješak

To je naš Snježak....

Tako su djeca razveselila snjegovića i bila sretna sve dok nije granulo sunce a mali se snjegović rastopio u mlakicu vode koje su popile sjenice sa obližnjeg stabla lipe.

Virusi

Virusa ima svuda.Jedan nam upravo radi velike probleme.I baka ima problema s virusima.

Virusi

Od jutra moja najstarija baka šeće nervozno po stanu .Boli je glava i kaže da ništa nije spavala .Nitko se nije posebno zabrinuo jer normalno da baku zaboli glava s obzirom da stalno ima nekakve čudne ideje « da boli glava « kako kaže tata.No meni ipak nije drago što onako zamotana u ručnik hoda po stanu .

-Bako, jel jako boli?- pitao sam je s oprezom.Nije ništa odgovorila samo me nekako čudno pogledala da ni sam nisam znao bih li je zagrlio ili bih otišao u svoju sobu čitati knjigu.Kada sam ponovno ušao u dnevnu sobu baka je ležala na trosjedu zaklopljenih očiju i mislim da je slušala radio jer je bio upaljen.-Marko, otvori prozor - reče ne otvarajući oči.

-Poslušao sam je u čudu jer baki je inače uvijek hladno pa me čudilo da traži da otvorim prozor.

-Neka konačno izađu ti virusi iz kuće- rekla je ali je nisam razumio.-Koji virusi, bako?-

Tvoj otac je jučer radio na računalu i nije prestao govoriti o virusima kojih ima tako puno da ne zna što da napravi s njima.Zato mene i boli glava, no sad je ipak malo prestala.Valjda zato jer sam popila čaj od kamilice.Sva sreća da sam je neki dan kupila-,rekla je , uzdahnula i ljutito nadodala:-Kako mu nije palo na pamet da otvori prozore?-

Da ja sinoć nisam pootvarala sve prozore kad ste otišli spavati , svi bi danas već bili bolesni!-

-Pa to su virusi u računalu, od njih ne možeš dobiti gripu!-

-A kako sam je ja onda dobila?-zavapila je očajno .Hoću li ikada moći uvjeriti svoju baku da virusi u računalu nisu uzročnici njene prehlade ?

Jadranka Škrobar

Fikin brat

Kada dobiješ sestru...

Fikin brat

Fika nije bila obično dijete već od prvog dana.Kad se rodila u kući je nastala neopisiva galama,tata se , mislim, napio, a mame nije bilo tri puna dana kod kuće.

Ja sam Fikin brat a Fiki je pravo ime Ivana, samo sam je ja tako nazvao.Kada je Ivana prvi put skoro pala sa stola za previjanje bila je jako mala i mama je tada rekla:”da će se na ovo dijete trebati budno paziti.”To je moglo značiti samo jedno:da na mene ne treba paziti i tako sam rastao sam samcat u svojoj obitelji.”E sad ću vam pokazati”!.

Fika je bila stalno gladna, mokra i stalno su joj rasli zubi pa su svi morali imati razumijevanja za njeno plakanje, a naročito ja.Nisam smio ništa reći i za mene nitko nije imao vremena.Tako sam odlučio živjeti sam.Otići ću u svijet i nekako se već snaći kao svi veliki ljudi.

Prozor moje sobe gleda na okretište autobusa.S tog sam mjesta odlučio poći van.Pozdravio sam svog zeca i ispričao sam mu se što ga ostavljam.Osim njega nitko me nije razumio, ali svejedno ga nisam mogao povesti sa sobom.

Na autobusnoj stanici zaista je bilo puno ljudi.Cijela gomila.Stigao je autobus i ni sam ne znam kako sam se u njemu našao.Oko mene su svi stajali i nisam se mogao ni pomaknuti a kamoli sići.Da sam i zamolio nekoga da me pusti nitko me ne bi čuo, toliko ljudi je bilo ispred i iza mene.Zatvorila su se vrata i krenuli smo.Bilo je toliko ljudi da se nije moglo ni disati, a ja sam bio sam samcat među nepoznatim ljudima.Kad je autobus stao, počeli su svi izlaziti , po tome sam zaključio da smo na posljednjoj stanici.Našao sam se na velikom parkiralištu za autobuse.Vidio sam tramvaje što su čekali na polazak i opet je puno ljudi ulazilo u njih.Svi su znali kuda idu osim mene.Bio sam izgubljen.Odjednom sam poželio da se kraj mene nađu mamai tata.I Fika, moja mala sestrica.Zagrlio bih je i oprostio joj što je tako mala i što stalno plače a mama je mazi i guče joj.

„Mali!”

Okrenuo sam se i vidio nekog policajca kako me gleda.

„Što ti ovdje radiš sam?”

„ Ja sam, ja sam....ja sam se malo izgubio...Onda sam rekao kako se zovem i gdje stanujem.I rekao sam da jako volim Fiku i da je želim vidjeti.”Tko ti je Fika, neka ptica?”-nije znao policajac.

„Ne, to je moja mala , najdraža sestrica, moja najljepša sestra na svijetu,” rekao sam i policajac kao da je sve shvatio.Uzeo me za ruku , taj striček i odvezao me kući.Joj , nije lako velikim ljudima u svijetu.Nikada, nikada više neću bježati sam u svijet.Nikada!!