Kišni dan
Kiša je padala
cijeli dan, kao da je bila jesen.Nika je tužno gledala kroz prozor,
nije bilo za igru.Na televiziji nije bilo ništa zanimljivo, mama je
nešto radila na kompu a tata je još na poslu.Kako dosadno, mislila
je Nika.
Promatrajući mlakice
kroz prozor poželjela se naći u toj vodi i tapkati bosa, ali to
nije dolazilo u obzir, mama je uvijek bila protiv tapkanja.Odjednom
joj padne na pamet nešto što ti padne na pamet kada ti je strašno
dosadno ili kada doista poželiš učiniti dobro djelo.Vidjela je
malog puža kroz prozor kako se teško probija kroz mlakicu vode na
putu.Pažljivo ga je motrila i vidjela da je u opasnosti.
Mama, mama, viknula
je: trebamo spasiti jednog puža, utopit će se ako ga ne spasimo!!
Mama je odmah vidjela
kako je Nika zabrinuta .Obule su gumene čizme, uzele kabanice i
hrabro izašle.Čuo se i pjev ptica u drveću iako je padala kiša,
kao da su htjele pozdraviti Nikinu nakanu.Djevojčica je došla do
pužića čija je kućica bila gotovo potopljena.Nika ga je pažljivo
uzela u ručicu i nježno spustila na travu pored pločnika.Bila je
tako ponosna što je spasila pužića.I njena mama je bila ponosna na
svoju djevojčicu.Pužić joj je bio zahvalan, vidjela je to po
načinu kako je ispružio svoje majušne rogove.Htjela mu je nešto
otpjevati ali nije znala što.A onda se javila mama: Puž, muž pusti
roge van
Da ti kuću ne prodam....
Bila je to vrlo stara
pjesmica koju je njoj pjevala baka kad je bila posve mala.Još su
malo šetale.Lijep je osjećaj spasiti nekome život, pa makar to bio
i mali puž.
