Bilo je to prije puno godina....
Prvi travnja
Ema je bila devetogodišnja, vesela djevojčica koju su voljeli u
školi i u susjedstvu-zbog njene razigranosti, ali i marljivosti, te
želje da pomogne kad zatreba.Imala je dugu sunčanu kosu, a svojim
je tamnim očima sve oko sebe osvajala.Tako je bilo i s njenim
djedom, s kojim se satima igrala sve dok ga ne bi potpuno
iscrpila.Jednog dana Ema je zamolila djeda da sjedne u fotelju, a ona
će ga malo češljati i pobrinuti se za njegovu „kuštravu“
frizuru.Djed dobroćudno sjedne u naslonjač i s povjerenjem se preda
Eminom češlju i rukama.Vrlo je brzo Ema shvatila da je djed
zaspao.Frizura njenog dobrog djeda joj je bila po volji, ali uopće
nije bila zadovoljna bojom njegove potpuno sijede kose.Razmišljala
je što bi mogla učiniti, a onda joj pogled padne na djedove stare,
na trbuhu prekrižene ruke.To!Ima novi ,zeleni lak za nokte.
Razveselit će djeda i obojiti mu nokte zeleno!Bit će pravo
iznenađenje za njega, mamu, tatu, a najviše će se razveseliti
njena prijateljica Vanja kad joj sve ispriča.Ne, pozvat će Vanju
da i ona sudjeluje u veselju.Nije prošlo puno vremena, a Ema i Vanja
lakirale su djedove nokte, dok je on-ne sluteći ništa-duboko
spavao.Ubrzo su mu nokti bili zeleni kao proljetna trava.Kad se
probudio, bacio je oko na zidni sat, obukao kaput i nekamo otišao.Ema
i Vanja prekrile su rukama svoja nasmijana lica, tiho se kikoćući.
Djed je ušao u tramvaj i zamišljeno sjeo ne primiječujući da ga
ljudi pomalo čudno promatraju.Sišao je na Trgu i krenuo na
dogovoreni sastanak djedova.
Kad je uzeo glavnu riječ, svi su se djedovi počeli smijuckati.
Emin se djed strogo nakašlje, ali se njegovi prijatelji nisu
umirili, naprotiv:iako su svi redom ozbiljni ljudi, silno su se
počeli smijati.-Što je to danas?-mrko je pomislio djed.-zašto me
danas nitko ne sluša?-
Sastanak je završio, djed je krenuo kući i sreo prijatelja s kojim
je običavao poći na kavu.-Što je tebi, Marko,zar si poludio?
-Zašto?-upita djed.-zar ne idemo na kavu?
-S tobom,pa da nam se ljudi smiju?-odvrati mu dojučerašnji
prijatelj.
-Pa zašto bi nam se smijali?-razrogači djed oči.-Što je , ljudi,
s vama danas?-upita primaknuvši naočale na nos.A tada je vidio
nešto u što nije mogao vjerovati.Njegove velike ruke i veliki nokti
bili su potpuno zeleni, kao u nekog veselog klauna.Ljeskali su se kao
ljuske nekakvih lijepih riba u vodi.Tko mi je to učinio?
Ema!Platit će mu! Samo da je se dočepa!Ljutito strpa ruke u džepove
i uleti u tramvaj ostavivši za sobom začuđenog prijatelja.Bijes mu
je sijevao iz očiju.-Gospodine, primite se za držače- reče mu
neka brižna gospođa, kad je vidjela da djed Marko stoji u tramvaju
kao ukopan, s rukama u džepovima.-Brinite vi svoje brige-ljutito
odvrati Marko,-ja ću se voziti kako ja hoću!-
Kad je izašao iz tramvaja već je bio malo manje bijesan , ali se
još ljutio.Ema je bila u školi.Ušao je u kupaonicu.Lak za nokte
bio je na polici.Uzeo ga je i sve prolio.Tako!
Smišljao je kako da joj se osveti, taj dobroćudni čovjek koji se
gotovo nikada nije ljutio na svoju unuku.-Otići će i ona u krevet,
a ja imam kremu za brijanje, namazat će je cijelu, a tada....neka
joj Bog pomogne, prat će se tri dana-mislio je u sebi.Ljutio se
dugo, sve dok se Ema vratila iz škole.A kad je vidio njen osmijeh,
sva je ljutnja nestala.Zagrlila ga je i poljubila u obraz, a on joj
je sve oprostio.
Tog prvog travnja-kada je djed Marko imao najzelenije nokte u gradu-i
danas se s veseljem sjećam.
jadranka škrobar
