Mačka i poletarac

Mačka Mića i poletarac

Jurica je imao Miću.Malu bijelu macu koja se strašno voljela penjati po drveću.Trčati kao vjeverica po granama.Sviđale su joj se ptice.Voljela je kako lete, kako pjevaju, sve je kod ptica voljela.

Jedne večeri donijela je Jurici malu pticu koja je ispala iz gnijezda.Potpuno neobično za mačku, nije je ni okrznula, a ptica ko ptica-uplašeno srce joj je tuklo krilcima o Juričin dlan.Jurica se prepao da je mrtva jer se pretvarala da je mrtva.

Što si to učinila Mića?ljutnuo se Jurica.A maca je samo gledala i trepnula lijevim pa desnim okom.Onako neusklađeno kao da ne zna sto bi rekla.

Što da radi s pticom, pitao se.

Mama!!Što da radim s pticom ?pitao je.

Mama je bas bila u nekom poslu ali je svejedno dosla vidjeti sto se dogada.

Stavit ćemo je u krletkicu i pustiti je za nekoliko dana kad ojača rekla je mama.

Bila je to siva ptičica, posve krhka, mala ženka kosa koja još nije znala letjeti.Poletarac.

Otišli su u šupu gdje je bila ta krletkica, tko bi znao kako se tu našla i kome je prije trebala.

Nekoliko dana Jurica je tražio kukce, paukove, mušice i hranio ptičicu.Bio je vrlo zabrinut za nju ali nakon nekoliko dana primijetio je da već pristojno leprša po krletki.

Još par dana, i moći će letjeti.Mića nije imala pristup u šupu.

Jurica se s veseljem vraćao iz škole da nahrani poletarca.Ptičica ga je zahvalno gledala kad bi dolazio i nešto zvrgoljila na svom ptičjem jeziku.

Bližio se dan kada je morao misliti na rastanak.

Jedno divno jutro, izašao je na dvorište u kojem su izrasle dvije lipe.Danas ću pustiti ptičicu iz krletke, odlučio je,posve sam, bez mame.

Tiho je otišao u šupu i iznio krletku na dvorište usmjerivši je prema lipama koje su mirisale od cvjetova.Otvorio je vratašca i malo pričekao da ptičica osjeti slobodu . Majušan poletarac se sasvim približi otvorenim vratašcima i poleti baš onako kako je Jurica želio.Hrabro , srčano-prema drvetu lipe gdje su je čekali ostali ptići.

Svakog jutra Juricu bude ptice iz njegova dvorišta a mačka Mića kao da zna da ih ne smije dirati.

Uostalom i malog poletarca je posve nježno donijela Jurici da ga spasi.

Iz života jednog mravca

Nije ni mravima lako.

Iz života jednog mravca

Živio jedan mali Mrav u mravinjaku na kraju grada.Njegovi roditelji Mravići bili su poput svih drugih mravaca, vrlo marljivi.Po cijeli dan su nekud išli, nešto radili, nešto nosili, nešto gradili.Ponekad su iznad glavica nosili teret tri ili četiri puta veći od njih samih , od jednog do drugog udaljenog mjesta.U mravinjaku je bilo vrlo živo, baš kao u nekom malom gradu, svatko je znao svoj posao i svakom mravu bilo je jasno gdje mu je mjesto i što treba raditi.

Mrav je bio malo začuđen svim tim poslovima koje su njegovi prijatelji i rođaci obavljali i nije se baš dobro u svemu tom snalazio.Govorili su mu:nosi mrvicu, a mrvica nije bila mrvica, bila je to strašna gruda kruha koju je trebalo tegliti na drugi kraj.Rekli su mu:odvuci grančicu! Ali grančica uopće nije bila grančica nego je bila ogromno deblo koje je strahovito opterećivalo njegovo krhko mravlje tijelo.Zato je radije gledao mravlji program na TV i nikoga nije slušao, niti je što radio.

Jednoga dana je strašno ogladnio i odgegao se lijeno u mravlju kuhinju gdje su kuhari mravci spravljali razna mravlja jela.MMMM...oblizao se Mrav, kako ovdje lijepo miriše, reče Mrav ali nitko se ni ne osvrne na njega.

„Mogu li dobiti kakav ručak?” zapita ali se nitko ne potrudi odgovoriti mu.”Ja sam strašno gladan” glasno zavapi ali nitko ne odgovori.Mrav se zaista začudi jer su mravi inače uvijek ljubazni i pristojni pa ponovi još jednom.”Mogu li dobiti ručak?Strašno sam gladan.”

„ Žao mi je Mrave ali od danas za tebe više nema jela.”reče mu glavna kuharica u Mravinjaku.

„Kako to”? Zapitao je Mrav ali nije dobio odgovor.Ponovo se tiho odšuljao do svog kutka gdje je gledao Tv i pokušao zaspati.Nije išao u školu, nije pisao zadaće i ništa nije učio.Postajao je iz dana u dan sve gluplji i gladniji mravac i tko zna kako bi to završilo da jednog dana do njega nije došla mala mravica Marica.Dodirne ga nježno nožicom i pomazi ga po glavi.

Mrav je od slabosti i gluposti jedva pogleda.Ipak je upita:Što želiš?”

„Donijela sam ti jabučicu”, reče Marica i doda:”Voljela bih s tobom gledati crtiće!”

„Možeš,”odgovori Mrav jednostavno.

„Reci zar ti po cijeli dan ništa ne radiš?upita ga Marica.

„Ne, ja sam premali da išta radim.”

„O, ne,svoj krevet možeš urediti, a i za školu nisi premali!”Marica počne pospremati krevet a Mrav ojačao od jabučice odluči joj pomoći.Uredio je svoje police i svoj ormar a Marica odluči pozvati ga na ručak.

Ručali su slasno a poslije ručka su malo odmorili.Mrav je zatim htio čuti što Marica radi u školi.Kada mu je sve ispričala činilo mu se da bi bilo zanimljivo ići u školu pa odluči krenuti.Htio je biti kao svo ostali marljiv i koristan.Više mu nisu bile teške grudice kruha nekoliko puta veće od njega samoga a i dugačke grančice s lakoćom je vukao.Tko zna što će još sve naučiti i postati ,kad naraste velik?

Davorove muke

  

 Težak je posao to odrastanje.

Davorove muke

Davor je bio mali plavokosi dječak ošišan na ježića, ali to da je mali samo vama smijem reći.Davor bi se jako ljutio da čuje kako sam ga opisala kao malog jer on svejedno iako ništa ne jede .Svejedno se nada da će jednom postati velik, odrastao čovjek.

No neki od nas znaju kako završavaju dječaci koji slabo jedu:naprosto se pretvore u patuljke.Ostanu rastom mali.Zauvijek.

Kad Davorova mama na stol donese zdjelu s juhom on se već mršti, kad mu puni tanjur zanima ga samo ono što se nalazi na stropu;mogu vam opisati kako sjedi za stolom ako hoćete.Noge su mu negdje u ravnini tanjura, glava okrenuta u suprotnom smjeru od stola a ruke na leđima nešto smišljaju:kako nevidljivim učiniti ovu hrpu jela u tanjuru, a to baš nije lako, pogotovu ako svi sjede za stolom i budno motre baš njega kao da sve oviisi o tome koliko će on pojesti, juhe ili variva ili krumpira, o mesu da ne govorimo.

„Cikla ti je zdrava dušo”, čuje odnekud,” od juhe raste kosa”(što se njega tiče barem se ne bi morao šišati),”riba je zdrava za mozak a mlijeko za kosti” stalno dodaju sa svih strana.Kad je bio još manji smišljali su kojekakve priče da mu uvale žlicu u usta.

Sada padaju razne prijetnje:”Tko ne jede postat će patuljak”ili strašna obećanja kao „ako pojedeš dobit ćeš još.”jednom mu je mama obećala da će ga povesti u ZOO ako pojede još komadićak mesa ali obećanje nije održala.No ipak Davora je nešto mučilo:što ako zaista ostane patuljak?Skoro je najmanji u svojoj grupi u vrtiću.Zamišljao je što sve patuljci ne mogu.Ne mogu igrati košarku, uvijek moraju vući ljestve sa sobom da bi mogli dohvatiti stvari sa polica a poznato je da se tamo nalaze najdragocjenije stvari na svijetu:razni daljinski upravljači, mobiteli i drugi aparati sa sjanim gumbićima koje djeca ne smiju dirati.Teško da bi patuljci mogli skijati jer su vučnice previsoke i stalno im mama mora biti pri ruci da im doda ovo ili ono.Svi će mu se rugati ako postane patuljak, njegovi prijatelji će narasti i moći obavljati poslove koje patuljci ne mogu obavljati, voziti aute, avione, šišati travu,(nikad ne znaš možda i za to moraš biti velik), biti vatrogasci,(nikada Davor nije vidio nijednog učitelja patuljka) i štošta drugo a sve zbog malo mahuna ili tjestenine.A da pristane pojesti barem ručak, možda bi narastao kao njegov tata, barem toliko?!.

I tako je pala odluka zbog koje Davora više nitko ne mora nuditi hranom jer nikada se ne zna što se skriva iza obećanja ili prijetnji.

Baka putuje

Iznanađenja nekada znaju biti baš iznenađenja!!

Baka putuje

Ljetno je doba, mama i tata su već otišli na more, ostao sam sam doma s bakom.

Moram priznati da mi je bilo malo dosadno iako obožavam sve bakine kolače a naročito bučnicu.Samo sam jeo i gledao tv a baka je nešto šuškala po kući.

Ujutro, još se nisam ni probudio, upala je nenajavljeno u moju sobu i rekla:

Marko, djed je već kod Milerovih na Krku, idem i ja.Kupila sam jučer kartu i sutra putujem, zacvrkutala je kao curica, kao moja najbolja prijateljica.

Skuhala sam ti punjene paprike, imaš kolača, zamrznuti bolognese, za tjedan dana se vraćam.Možeš naručiti i pizzu kad si gladan!!rekla je baka.

Ne da me je preplavilo zadovoljstvo, već sam vidio svoje društvo, kako slušamo mjuzu i igramo play station zajedno i baš smo slobodni!!!Yes!

Moj zakašnjeli četrnaesti rođendan!!!

Baka se motala po kući,pakirala se i naglas ponavljala što bi sve mogla zaboraviti a ne smije:lijekove protiv nesanice ,naočale za sunce, šešir, hodala uokolo s viklerima, depilirala se ili što već a ja sam već nazivao svoje prijatelje i najavio im sretnu vijest.

Sutradan ujutro, kad sam digao baka je imala spakirani šareni kofer i sva se sjajila, nazivala taksi , ta neće ona pješice i na tramvaj....

Bio sam presretan.Pozdravili smo se, odnio sam bakin kofer i pozdravio se, poljubio je i mahnuo za taxijem koji je otklizio iz našeg dvorišta.

Za deset minuta sva škvadra je bila kod mene.Bile su i dvije cure iz susjedstva, Anja mi se jako sviđala.

Njena prijateljica Maja već je pofarbala kosu u plavo s nekim kredama u boji, ali modro plavo kao more ..Ja sam nalijepio tetovaže na svoje bicepse i bio ponosan.

Slušali smo muziku i svako malo zaglavili u frižideru.

Sve finije hrane je već ponestalo kad je zavonio netko na vratima.Tko je sad to ?pitali smo se .

Odgegao sam se nehajno kao kauboj do vrata i otvorio ih kad gle:baka na vratima!!!

„Oh Marko, rezervirana mi je zabunom karta za sutra.Sutra putujem sunce“,reče baka jednostavno i zakorači u dnevnu sobu u kojoj su se svi pogledi zaustavili na gospođi u zlatnim godinama u šarenim hlačama i plavoj tunici s otkačenom ogrlicom u stilu osamdesetih.

Franjo i Hana

Baš je dobro voziti se u školu ZET-ovim autobusom .

Franjo i Hana

Franjo je svaki dan u školu išao autobusom.Nisu ga dovozili roditelji jer nisu imali automobil .On je zbog toga bio malo nesretan ali ne previše.Kad su ga prijatelji zezali samo bi odvratio da on u školu ide novim Mercedesom što je bila i istina jer je novi autobus bio pravi Mercedesov proizvod.

Osim toga u školu je išla i Hana, predivna djevojčica iz susjednog razreda s kojom bi se pozdravio svakog jutra..Mnogi dečki u razredu sve bi dali da mogu pozdraviti Hanu i da ona pozdravi njih.I tko bi pomislio da je voziti se ZET ovim prijevozom bilo tako loše?

Jednog jutra Franjo nije došao u školu.Učiteljica se zapitala gdje je i da li se što dogodilo?

Franjo je sišao na stanici prije školske i zamolio Hanu da siđe s njim.Pošli su na predivnu livadu pored šume na kojoj su se mogle ponekad ujutro vidjeti srne iako je sve bilo blizu Zagreba.Hana i Franjo gledali su sa ruba livade u tamnoplavu šumu čekajući da se pojave

srne.Malo su se pogledavali a rumeni obrazi su se jače zarumenjeli pri tome.Ali srne nisu došle tog jutra.Učiteljica je zapisala neopravdane a Hana i Franjo su stigli tek na treći sat.Cijeli razred ih je dočekao smijehom jer cijeli im je razred zavidio :

Kako su u rano jutro čekali da dođu srne i kako su zbog toga bili sretni.Jer čekati je ponekad ljepše nego da ispuni želja zbog koje čekamo.Pa makar za to dobili i neopravdane satove zbog kojih uvijek poslije nastanu pravi problemi.Ali za to je vjerojatno kriv ZETov Mercedes.

Strah

Ponekad se bojimo kad smo mali a ponekad jer ne znamo odgovor...

Strah

Ne znam jeste li ikada čuli da dijete ima nesanicu.

Tata često zbog posla mora na put.Gotovo uvijek, ako stigne, kupi neku igračku na putu,a mama i sestra također dobiju mali poklon.Ovaj put je tata donio veliku loptu koja u mraku svijetli.Zapravo ona ne svijetli uvijek, samo ponekad joj padne na pamet da zasvijetli, jer lopta kao što znate ima okruglu pamet.Ovo je bila posebno šašava lopta: jer svijetli. No ja to nisam odmah znala.

Baš sam lijepo usnula ali kao da me u snu netko gleda.Otvorim oči kad imam što vidjeti.Cijela soba obasjana je čudnim svjetlom .Po zidovima se penju čudne spodobe. Sve stvari su narasle barem tristo puta u onom polumraku koji je sablasno svjetlio.Ne, ne možete ni zamisliti kako sam se uplašila.Nisam smjela nikud jer bi me neko čudovište valjda odmah ščepalo.Sklupčala sam se i užasnuto čekala da to svjetlo koje je odnekud došlo nekamo ode. .Možda su po mene došli izvanzemaljci, pomislila sam i htjela pozvati tatu ali što ako mi otmu i tatu i mamu i sestru? Hm.Znala sam da moram čekati i biti tiho dok ne svane jutro.Sve će biti lakše kad grane sunce.San mi više nije dolazio ni blizu, bila sam posve budna.

Onda sam ugledala loptu.Kao da mi se smješkala.Svijetlila je.Skoro mi se činilo da namiguje.

Palo mi je na pamet da je tata spomenuo kako ako loptu dovoljno jako udariš može zasvijetlitiDakle to je to!.Ustala sam iz kreveta i hrabro krenula prema lopti.Uzela sam je u ruke i odnijela u hodnik.Pogledala sam u sobu koja je bila u mraku, samo je svjetlo s ulice blago obasjalo sestrin krevet u kom je ona čvrsto spavala.Moja sestra ,zbog koje sam osjetila hrabrost da odnesem onu loptu koja svijetli, iz sobe.Sada sam mogla čvrsto zaspati a lopta neka svijetli u hodniku.Ali tko ju je udario?

jadranka škrobar

Smiješak i mačak

E kada bi sve bilo tako jednostavno kao Smiješak.

Smiješak i mačak

Bio jedan Smiješak što je bezbrižno živio u srcima dobrih ljudi koji bi ga rado darovali kada bi ih netko obradovao ili kada bi oni htjeli obradovati nekog koga vole .Imao je starijeg brata Smijeha.Smijeh je bio zahtjevan, ambiciozan i nitko nije mogao dobiti Smijeh na dar lako, svatko tko je želio imati Smijeh morao se dobro potruditi da ga dobije u srce.Smijeh, kao da je bio strogi ali malo ograničen profesor stalno je tražio nešto kod ljudi koji su ga znali potaknuti i darovati drugima.Bio je vrlo cijenjen i Smješak je bio mrvicu ljubomoran ali vrlo dobroćudan.

Jednom su pošli zajedno u svijet tražiti avanture.Smijeh je bio naročito sklon tome a Smiješak se samo blagonaklono smiješio.Lebdio je od usana do usana ljudi. U ona davna vremena kada su još djeca bila sretna zbog malih stvari., kada nisu trebala mobitele ni digitalne stvarčice, kada su se radovali loptama i neočekivanim balonima i rijetkom voću ,druženju i igri s prijateljima, kada su otkrivala čudesne stvari u šumi i livadi Smiješak je bio vrlo zaposlen.Smijehu su trebale velike stvari da se u potpunosti razvije.Trebali su mu cirkusi i klaunovi, trebali su mu mudraci za Smijeh,pisci komedija,trebale su mu rijetke i čudesne situacije koje su samo najdarovitiji ponekad i nespretni nesretnici mogli izvoditi i nerijetko je u tome bilo vrtoglavih padanja sa visokih mjesta dolje nisko.Tada bi smijeh došao na svoje i ljudi su to naročito voljeli.

Živio je negdje i jedan kralj s kraljicom i princezom, slugama i svim ostalim što kraljevi već imaju.Bio je vrlo moćan ali nesretan.Kraljica mu je bila dosadila, princezu su zanimale samo neke trice a sluge ga baš nisu zanimale.Njegovo je kraljevstvo bilo nadaleko poznato po bogatstvu.Ponekad , kada je onako namrgođen obilazio u svojim kočijama svoju golemu zemlju vidio bi da su ljudi uokolo veseli , da se često smješkaju a neki su se i glasno iz srca smijali.Neki su bili vrlo siromašni ali ipak veseli sa Smiješkom na licu.Pjevali su i plesali, družili se i voljeli.Pitao se kralj zašto je tome tako da on koji ima sve na svijetu nesretan.

Pomislio je da bi mu netko to morao znati objasniti pa je savjet potražio u knjigama , budući da nije vjerovao mudrim ljudima za koje je mislio da ih ni nema u blizini.Čitao je i čitao, prestao je i jesti i piti i davati naređenja, samo je čitao ne bi li našao odgovor.

Pored njega je živio mačak.Mačku je odjednom postalo dosta tog kraljevog čitanja.Odlučio je kralju odvući pažnju od knjiga i malo ga je okrznuo svojim repom a kad je uopće shvatio da ima rep počeo se vrtjeti u krug za repom.Rušio je pri tom kraljevske ukrase i igrao se igrao sve dok kralj svoje namrgođeno lice nije razvukao u Smiješak. .Odmah se osjetio sretnijim i počastio je svog mačka najboljim ručkom.Shvatio je kralj da je tajna u mačkovim vragolijama i pozvao svoju kraljevsku obitelj da podijele s njim sreću.Mačak je ovaj put dao sve od sebe, znao je da će za to biti nagrađen bogato.Zavlačio se u kutije, košare,marame nosio ih preko glave i sudarao se sa svime što se našlo u dvorani a Kralj i Kraljica i svi dvorani su se počeli glasno,sretno i zarazno smijati mačjoj nespretnosti.Cijelo kraljevstvo je odzvanjalo od Smijeha.

Sve je sa strane promatrao Smiješak i sišao na lice princeze koja je od toga postala tako lijepa da se u nju odmah zaljubio princ iz obližnjeg kraljevstva.

Ne moram vam završiti priču.Znate što je bilo dalje.A za sve je zaslužan jedan običan mačak.

Kod zubara

Kod zubara

Jura je strašno volio jesti bombone.I čokoladu.I nije imao ništa protiv kolača.Što slađi to bolji.Utapao se u slatkome.

-Operi zube nakon jela Jurica! – govorili bi mama i tata svaki dan ali Jurica nije mario.Čokolade se nije odricao.Kadgod bi došli gosti u posjetu donijeli bi koji omiljeni slatkiš da se djetetu nađe, a Jurica bi ga odmah smazao.

Jednog dana mama je primijetila crnu , zlokobnu točkicu na Juričinu zubu.

Točkica je iz dana u dan postajala većom i većom.Rasla je i iz točkice se pretvorila u malu,pa u malo veću, pa u veliku rupu, dok na kraju nije postala strašnom rupetinom koju je bilo vrlo ružno vidjeti.

No Jurica nije ni pomišljao da ode zubaru, toliko je bio hrabar.Govorio je da su zubari bez veze.Nitko ga nije mogao uvjeriti da zubari sprečavaju bakterije da dalje šire karijese.Ni mama, ni tata, ni učiteljica ni tete koje su prestale nositi čokolade u goste.Nimalo mu nije smetalo što mu je osmijeh bio unakažen rupom na dvojci.I dalje se utapao u slatkom do kojeg je dolazio na najneobičnije načine.

Onda se dogodilo nešto na što su ga svi upozoravali a on nije vjerovao.Zub je počeo boljeti.Bolio je sve jače i jače, sve ljuće.Kao da je imao srce koje je snažno i bolno kucalo u zubu i nije prestajalo kucati.

-Stavi kalodonta na zub-ništa nije pomagalo-isperi ga vodom-govorili su, sve je jače boljelo.Nije bilo druge nego poći zubaru.

Kad je s tatom ušao u ordinaciju, sve je nekako snažno zamirisalo.Zub je presto boljeti.

-Nije mi ništa, idem doma,-reče Jurica ali vrata se otvore i zubar podigne obrvu.

Sjeo je na stolac koji je podsjećao na unutrašnjost svemirskog brodaTako je barem Jurica zamišljao svemirske letjelice.Sve je blistalo, stolica se odjednom podigla, svjetlo je bljesnulo, a Jurica viknu- Idem doma!-Doktor mirno uzme bušilicu, namjesti je.Voda poteče, bušilica zazuji a Jurica se grčevito uhvati za sisaljku.Očekivao je strašnu bol ali je samo osjetio hladan mlaz vode i zvuk bušilice.Prošlo je nekoliko minuta iako se Jurici činilo da je prošla vječnost i striček zubar reče važno:-stavit ćemo plombu.Stavio je plombu, osušio je „ svemirskim svjetlom“ i izvadio vatu između zubi .

-Evo, gotov si junače.-

-Zar već?- nije vjerovao dječak a iz zrcala mu se osmjehne vlastiti odraz blistava osmijeha.

Bio je strašno ponosan.Doma su ga čekali dečki da im ispriča strašnu priču o zubaru.-I peri zube nakon jela! –začuje Jurica strašnog zubara.Eto, to mu je i tata govorio, pomisli Jurica i više ga ništa, baš ništa nije boljelo.