Nešto

Ponekad se bojimo samo zato što su se u našoj dobi svi bojali....

Nešto

Svake večeri na prozor Ivine sobe popeo bi se mrak.Nije se još nikada dogodilo da izostane.Nije ga se Iva bojala, to ne.Jednostavno, nikada nisi mogao biti siguran što te u mraku može iznenaditi:u mraku je uvijek moglo biti nešto o čemu čak ni djed i baka ništa ne znaju.Pitajte koga god hoćete na svijetu, nitko vam neće znati odgovoriti što mrak skriva.

Iva je među svojim knjigama imala lijepu priču koja joj je uvijek pomogla svladati strah od mraka.Bila je to njena vlastita priča, sama ju je izmislila.

Jedne večeri mrak je tako brzo ušao u njenu sobu da Iva nije stigla ni prozor zatvoriti.Kako je ušao, tako je u dvorištu počelo čudno šuškanje.To je moralo biti nešto veliko, jer se polako približavalo, a poznato je da se samo velika čudovišta kreću polako.Onda se začulo grebanje po tlu.Bivalo je sve glasnije i glasnije.Iva se pokušavala sjetiti svoje svijetle priče ali nije uspjela.Nije se mogla ni s mjesta pomaknuti ni viknuti.Što bi to moglo biti?Možda je vani jedno od onih bića za koje ni ne znaš da postoje sve dok te ne ščepaju.A možda se radi samo o zmaju od kojega će te netko hrabar spasiti.”Mama”, uspjela je tiho zacviljeti.Činilo se da u kući nema nikoga tko bi joj pomogao.A možda je zmaj prvo sredio mamu i sada je krenuo prema njoj.To je nagna da potrči najprije u kuhinju , a zatim u jednu pa u drugu sobu.

Odjednom strašno zaškripe ulazna vrata.”Gotova sam”, pomisli Iva i zažmiri.Nešto ju je zgrabilo.Osjetila je da je netko podiže.Nije uspjela ni vrisnuti, a već je bila u nečijim rukama.

„Iva”,začula je dobro poznati glas.Upalo se svjetlo.”Iva zašto tako dršćeš?”

Iva je samo sretno zurila u svoju mamu koja se upravo vratila iz dvorišta što ga je do maloprije čistila od lišća.

„Pa to si ti čitavo vrijeme šuškala i strugala” reče Iva s olakšanjem.