Kod zubara
Jura je strašno volio jesti bombone.I čokoladu.I nije imao ništa
protiv kolača.Što slađi to bolji.Utapao se u slatkome.
-Operi zube nakon jela Jurica! – govorili bi mama i tata svaki dan ali
Jurica nije mario.Čokolade se nije odricao.Kadgod bi došli gosti u
posjetu donijeli bi koji omiljeni slatkiš da se djetetu nađe, a
Jurica bi ga odmah smazao.
Jednog dana mama je primijetila crnu , zlokobnu točkicu na Juričinu
zubu.
Točkica je iz dana u dan postajala većom i većom.Rasla je i iz
točkice se pretvorila u malu,pa u malo veću, pa u veliku rupu, dok
na kraju nije postala strašnom rupetinom koju je bilo vrlo ružno
vidjeti.
No Jurica nije ni pomišljao da ode zubaru, toliko je bio
hrabar.Govorio je da su zubari bez veze.Nitko ga nije mogao uvjeriti
da zubari sprečavaju bakterije da dalje šire karijese.Ni mama, ni
tata, ni učiteljica ni tete koje su prestale nositi čokolade u
goste.Nimalo mu nije smetalo što mu je osmijeh bio unakažen rupom
na dvojci.I dalje se utapao u slatkom do kojeg je dolazio na
najneobičnije načine.
Onda se dogodilo nešto na što su ga svi upozoravali a on nije
vjerovao.Zub je počeo boljeti.Bolio je sve jače i jače, sve
ljuće.Kao da je imao srce koje je snažno i bolno kucalo u zubu i
nije prestajalo kucati.
-Stavi kalodonta na zub-ništa nije pomagalo-isperi ga vodom-govorili
su, sve je jače boljelo.Nije bilo druge nego poći zubaru.
Kad je s tatom ušao u ordinaciju, sve je nekako snažno
zamirisalo.Zub je presto boljeti.
-Nije mi ništa, idem doma,-reče Jurica ali vrata se otvore i zubar
podigne obrvu.
Sjeo je na stolac koji je podsjećao na unutrašnjost svemirskog
brodaTako je barem Jurica zamišljao svemirske letjelice.Sve je
blistalo, stolica se odjednom podigla, svjetlo je bljesnulo, a Jurica
viknu- Idem doma!-Doktor mirno uzme bušilicu, namjesti je.Voda
poteče, bušilica zazuji a Jurica se grčevito uhvati za
sisaljku.Očekivao je strašnu bol ali je samo osjetio hladan mlaz
vode i zvuk bušilice.Prošlo je nekoliko minuta iako se Jurici
činilo da je prošla vječnost i striček zubar reče važno:-stavit
ćemo plombu.Stavio je plombu, osušio je „ svemirskim svjetlom“
i izvadio vatu između zubi .
-Evo, gotov si junače.-
-Zar već?- nije vjerovao dječak a iz zrcala mu se osmjehne vlastiti
odraz blistava osmijeha.
Bio je strašno ponosan.Doma su ga čekali dečki da im ispriča
strašnu priču o zubaru.-I peri zube nakon jela! –začuje Jurica
strašnog zubara.Eto, to mu je i tata govorio, pomisli Jurica i više
ga ništa, baš ništa nije boljelo.
