I još jedna priča o Duhu iz boce

I još jedna priča o Duhu iz boce Bio neki Duh u boci.Boravio je tamo dugo i kao da su svi su za njega znali svima je bilo prihvatljivo da tamo boravi.Ljudi se nisu pitali što tamo radi niti o čemu razmišlja.A Duh ko duh, bio je vrlo tih,nevidljiv, zapravo skoro potpuno nevidljiv, samo je spavao.Boca je bila sakrivena na nekom starom tavanu napuštene kuće a tko ju je tamo ostavio zajedno sa Duhom , ne zna se. Prolazile su zime sa snjegovima i vjetrovima i proljeća sa kišama, prolazila su mnoga sušna ljeta i sunčane , zrele jeseni ali nikome nije bio važan Duh u boci i stara napuštena kuća nakraj sela. Jednom su prolazila ovuda neka djeca , mala grupa veselih školaraca i netko je predložio da zavire u staru kuću.Možda u njoj ima duhova, rekao je neki glasić a to je samo bio razlog više da se virne u napuštenu kuću. Ušao je prvo najjači i najveći Tomi, a za njim ostali , pa i najmanji , malo bojažljivi Tihomir.Kada su otvorili vrata koja su bila otključana ulazna prostorija bila je u polumrakui čini se da je bila prazna.Osim nekakve komode nije u njoj bilo ničega.Pošli su zatim u sljedeću sobu,prostoriju koja je nekada mogla biti kuhinja, pa kupaonicu s praznom kadom,a zatim su se počeli penjati po drvenim stubama koje su sablasno škripale.Netko je imao mobitel pa su mogli osvijetliti mračno stubište koje je vodilo nekud prilično visoko.Kada su došli na tavan kroz zabatni prozor pružalo se ugodno svjetlo koje je obasjavalo čitavi prostor pa se moglo vidjeti nekoliko napuštenih stvari koje su tko zna zašto bile ostavljene.Neki stari medo, jedan kišobran, nekoliko odbačenih cipela, stara vekerica i neka staklena boca.Moglo se vidjeti da je boca bila začepljena ukrasnim čepom zelene boje.Ne sluteći ništa netko je uzeo bocu , izvadio čep i malo zavirio u naizgled praznu bocu a onda je ponovno začepio.Po svemu sudeći nitko od ove djece nije znao da je Duh pušten iz boce , samo su se izvana začule ptice.Iz nekog su razloga poletjele s krova kuće. Duh je bio presretan što je pušten na slobodu, letio je iznad krovova i šume i krenuo prema oblacima a zatim se naglo vratio prema kući gdje je dugo boravio, valjda da se pozdravi.Srećom bio je to dobar duh, pomalo nestašan i baš duhovit.On će možda biti uzrok nekoj kiši ili vjetru da zavitla oblake, da zatalasa valove visoke trave ili one morske valove. Htjela sam vam samo reći da pazite malo kad otvarate boce na starim tavanima i dirate napuštene stvari,nije svaki Duh baš sasvim dobar.

Ljetna noć

 

 

         Svatko od nas neka slijedi svoj san...

 

Ljetna noć

Bila je donekle Mrkla noć kad su se sreli Pogled, Mjesec, Krijesnica i Zlatna pčela.Nije se to desilo odjedamput, noć je polako klizila, Mjesec ju je osvjetljavao isto tako putujući poput nebeskog mornara kako bi rekao jedan pjesnik a onda se odnekud pojavio Pogled i zaustavio Mjesec.To je vidjela Krijesnica i odmah radoznalo uletjela u noć iz koje je Pogled mjerkao Mjesec.I Zlatna pčela se našla odnekud , svidjela joj se Krijesnica pa ju je željela nešto pitati.To neobično društvo sjalo je u noći svatko na svoj način.Progovorila je prvo Zlatna pčela:”Dobra vam noć , otkuda vi „?Pogled se od veselja samo još jače raširio, Mjesec kao da se malo nagnuo ,a Krijesnica odgovori:”Stiglo je čarobno ljeto , zato smo tu, a ti”?”O, došla sam se malo odmoriti,stalno nešto radim.Malo odspavati na brzinu, „odgovori Zlatna pčela.

„Hm..odspavati „, sporo joj se obrati Mjesec koji kao da nije bio zadovoljan njenim odgovorom.

„ Ako ćeš spavati potreban ti je mrkli mrak a to ti nećemo dati ,” rekla je prkosno Krijesnica.

„A zašto?” zapita Zlatna pčela.

„ Moraš prvo platiti”odgovori Mjesec sa visine.

„ Ali ja nemam čime platiti.Vrlo sam siromašna”, nespretno odgovori Zlatna pčela.

„O ne, svatko može nečim platiti svoj smještaj u Mrkloj noći”, reče opet Mjesec kao da zna odgovore na sva pitanja.

„ Ja imam samo svoja zlatna krila” tužno odgovori Pčela.” Ako ih vama dam neću moći letjeti!”

„ Eto vidiš” spremno odgovori Krijesnica ali ne naglo ušuti.

To je čitavo vrijeme promatrao Pogled.Bio je vrlo tih ali i mudar u toj tišini.Nije govorio sve dok to nije bilo potrebno.Zatim se okrenuo prema Krijesnici koja je jače zasjala, a onda i Mjesecu koji je također stao svijetliti u Mrkloj noći.Obasjao je Zlatna Pčelinja krila s kojih se počeo rasipati zlatni prah.Sve je sjalo oko njih zahvaljujući čaroliji koja se dogodila u toj ljetnoj noći.Sve je u tom sjaju utihnulo , a Zlatna pčela je sjela u jedan svijetao kutak koji se odjedamput ugasio . Onda je u tišini, u potpunom mraku , zaspala.

Pogled , Mjesec i Krijesnica bili su zahvalni za sjaj Zlatnog praha s njenih krila i pustili su je da odspava.”Svakom je potreban dobar san,” rekao je Pogled i zatvorio se u Mrklu noć.

Krijesnica i Mjesec su se složno nasmiješili i svatko je otišao tražiti svoj san u ovoj ljetnoj priči.

Na domjenku

 

 Ovo nije bajka.

 

 

 

 

Na domjenku

 

Bio neki ministar među mnogim ministrima u mojoj zemlji.Svi su bili važni iako se nama činilo da bi se njihov posao mogao i bolje obavljati, s toliko toga mi mali,nismo bili zadovoljni.

Taj ministar imao je između ostalog i puno djece, čak četvero što se u današnje vrijeme činilo pravim bogatstvom.To ga je odmah smjestilo među čudake.Kada bi ušao u ministarstvo, nastao bi neugodan muk ne zna se da li iz poštovanja ili nelagode.

Jednog dana na jednom važnom državnom okupljanju gdje je bilo svakakvih

delicija, pića i raznih vrsta slastica ministar je ponukan nečim predložio državnom tajniku da se osnuje novo ministarstvo koje bi bilo neophodno u današnje vrijeme.Kakvo novo ministarstvo?pitao se začuđeni tajnik koji je u sebi smatrao da je danas u našoj zemlji ali i uopće u svijetu ionako previše državnih činovnika pa je upitao kakvo novo ministarstvo se predlaže?

Ministarstvo poslušnosti! kao iz topa odgovori ministar i krene prema tanjuru s kanapeićima.

Tajnik malo zastane, kao da nije dobro čuo, ponovi pitanje a ministar odgovori punim ustima što je bilo vrlo nepristojno ali valjda potrebno: finistvarstvo pofušnosti .Pa to već imamo! odgovori tajnik

a ministar sada već progutavši sve zalogaje začuđeno zastane.Kako molim?Ministarstvo poslušnosti već imamo?upitao je sada veoma važno podignuvši desnu obrvu.

A to ne, ispravio se tajnik malo zatečen novim prijedlogom.

Ministar je onda počeo objašnjavati otkuda mu ta ideja, da ju je dobio u svojoj kući gdje su mu svi odbili poslušnost i djeca i žena i svi kućni ljubimci, kao i strojevi u kući kako vidi da bi i na državnoj razini trebalo uvesti reda među svu tu demokraciju, kaos i zbunjenost i da bi sve bolje funkcioniralo na svim razinama i poljima uključujući i poljoprivredu.Pa i vozač se razbolio pa ministar nije mogao doći državnim automobilom nego je morao unajmiti specijalno vozilo što je inače puno skuplje za državni proračun.

Sve bi se moglo b olje urediti da se osnuje takvo ministarstvo, tvrdio je ministar, ne bi bilo toliko nepotrebnih diskusija, toliko mlaćenja (mislio je reći:prazne slame) ali se naglo zaustavio i nešto sebi u bradu promrmljao.Troškovi bi se lakše mogli opravdati,nastavio je, novinari ne bi toliko zapitkivali, tko zna što bi sve nabrojio naš ministar da im se nije približio premijer na što je ovaj ustuknuo blago se naklonivši.Prošlo je neko vrijeme od tada,ministar je valjda u svojoj kući uveo reda, a koliko mi je poznato , ministarstva i dalje rade na uobičajeni način, čini se da na sreću, ideja nije pala na plodno tlo kojeg je u našoj maloj zemlji začudo ,u obilju.

Putovanje

Ponekad nas putovanje iznenadi i poželimo da nikada nismo otputovali...

Putovanje velikog bumbara

Rodio se jednog sunčanog dana blistavi bumbar.Bio je odmah najveća buba na livadi i svi su ga kukci odmah uočili.Kako je na svijetu bilo sve više automobila i aviona a sve mani leptira , bumbara i bubamara, cijela se cvjetna livada jako radovala rođenju velikog bumbara.Puno se cvjetova rascvalo u čast njegova dolaska na svijet, toliko da se sa daleke ceste kuda su prolazili automobili čulo klicanje djece;glekakva divna cvjetna livada!No sve bi bilo u redu da je to bio obični bumbar, letio bi od cvijeta do cvijeta, prenosio cvjetni prah i radio svoj posao.Ovo nije bio obični bumbar, bio je to lijepi, lijeni bumbar koji je strašno mrzio šarene boje i mnoštvo kukaca što su zujali livadom.Želio je poći nekamo gdje je trava bila jednostavna, zelena, bez puno cvjetnog dodatka.Ali” ti si rođen kako bi oprašivao cvjetove”, govorili su mu razni kukci, „ što ćeš na livadi bez cvijeća?”

”Ja se bojim da nešto ne pogriješim u tom kompliciranom poslu oprašivanja.Zamislite da na ivančicama narastu trešnje ili višnje?”

„Ma ti previše raazmišljaš”, rekao mu je jadan skakavac i odskakutao na kišnu travu napiti se malo vode.

Uzalud je bumbar objašnjavao zašto bi on volio da na livadi ne bude puno cvijeća, kukci ga nisu razumjeli.Odlučio je poći u svijet, naći svoju livadu iz snova, sa puno zelenila i malo cvijeća.

Letio je bumbar i preletio šumu i sedam livada ali sve su se šarenile od mnoštva cvjetova , nijedna mu nije bila po volji.

Onda je stigao na neko čudno mjesto gdje su zujali strašni divovski bumbari i ispuštali čudne dimne signale.Što li mi hoće reći?pitao se bumbar ništa ne shvaćajući.Neka od tih stvorenja stajala su na mjestu u velikom broju a neka su se brzo kretala.Vidio je čudna bića kako ulaze u divovske kukce i kako nekuda odlaze.

„Ovo još nikada nisam vidio”., poletio je bumbar ne znajući da se nalazi u gradu gdje gotovo i da nema livada, gdje je posvuda jure automobili,autobusi, kamioni.Uletio je u jedan autobus, neoprezno a vrata su se za njim zatvorila.U autobusu je bilo puno ljudi što su se uzvrpoljili kada je bumbar primijećen.Svi su počeli mahati i vikati tjerajući ga sad ovamo sad onamo.Jedva je pobjegao kroz otvoren prozor autobusa.Odjednom je poželio svoju rodnu livadu punu cvijeća i drugih sitnih bića, njegovih prijatelja kukaca.

Da ih je bar poslušao i ostao s njima.Sada se izgubio i možda ih više nikada neće naći..

(predlažem nastavak ove priče kako bi je vi ispričali:)