Nije ni mravima lako.
Iz života jednog
mravca
Živio jedan mali
Mrav u mravinjaku na kraju grada.Njegovi roditelji Mravići bili su
poput svih drugih mravaca, vrlo marljivi.Po cijeli dan su nekud išli,
nešto radili, nešto nosili, nešto gradili.Ponekad su iznad glavica
nosili teret tri ili četiri puta veći od njih samih , od jednog do
drugog udaljenog mjesta.U mravinjaku je bilo vrlo živo, baš kao u
nekom malom gradu, svatko je znao svoj posao i svakom mravu bilo je
jasno gdje mu je mjesto i što treba raditi.
Mrav je bio malo
začuđen svim tim poslovima koje su njegovi prijatelji i rođaci
obavljali i nije se baš dobro u svemu tom snalazio.Govorili su
mu:nosi mrvicu, a mrvica nije bila mrvica, bila je to strašna gruda
kruha koju je trebalo tegliti na drugi kraj.Rekli su mu:odvuci
grančicu! Ali grančica uopće nije bila grančica nego je bila
ogromno deblo koje je strahovito opterećivalo njegovo krhko mravlje
tijelo.Zato je radije gledao mravlji program na TV i nikoga nije
slušao, niti je što radio.
Jednoga dana je
strašno ogladnio i odgegao se lijeno u mravlju kuhinju gdje su
kuhari mravci spravljali razna mravlja jela.MMMM...oblizao se Mrav,
kako ovdje lijepo miriše, reče Mrav ali nitko se ni ne osvrne na
njega.
„Mogu li dobiti
kakav ručak?” zapita ali se nitko ne potrudi odgovoriti mu.”Ja
sam strašno gladan” glasno zavapi ali nitko ne odgovori.Mrav se
zaista začudi jer su mravi inače uvijek ljubazni i pristojni pa
ponovi još jednom.”Mogu li dobiti ručak?Strašno sam gladan.”
„ Žao mi je Mrave
ali od danas za tebe više nema jela.”reče mu glavna kuharica u
Mravinjaku.
„Kako to”?
Zapitao je Mrav ali nije dobio odgovor.Ponovo se tiho odšuljao do
svog kutka gdje je gledao Tv i pokušao zaspati.Nije išao u školu,
nije pisao zadaće i ništa nije učio.Postajao je iz dana u dan sve
gluplji i gladniji mravac i tko zna kako bi to završilo da jednog
dana do njega nije došla mala mravica Marica.Dodirne ga nježno
nožicom i pomazi ga po glavi.
Mrav je od slabosti i
gluposti jedva pogleda.Ipak je upita:Što želiš?”
„Donijela sam ti
jabučicu”, reče Marica i doda:”Voljela bih s tobom gledati
crtiće!”
„Možeš,”odgovori
Mrav jednostavno.
„Reci zar ti po
cijeli dan ništa ne radiš?upita ga Marica.
„Ne, ja sam premali
da išta radim.”
„O, ne,svoj krevet
možeš urediti, a i za školu nisi premali!”Marica počne
pospremati krevet a Mrav ojačao od jabučice odluči joj
pomoći.Uredio je svoje police i svoj ormar a Marica odluči pozvati
ga na ručak.
Ručali su slasno a
poslije ručka su malo odmorili.Mrav je zatim htio čuti što Marica
radi u školi.Kada mu je sve ispričala činilo mu se da bi bilo
zanimljivo ići u školu pa odluči krenuti.Htio je biti kao svo
ostali marljiv i koristan.Više mu nisu bile teške grudice kruha
nekoliko puta veće od njega samoga a i dugačke grančice s lakoćom
je vukao.Tko zna što će još sve naučiti i postati ,kad naraste
velik?
