Sanjina krivnja
Mama i tata otišli su i po prvi put ostavili Sanju samu kod
kuće.To je moglo značiti samo jedno:da je konačno odrasla.Govorili su joj nešto
o tome kako će se brzo vratiti, ali ona nije na to obraćala pozornost.Rekli su
joj da u kuhinju ne ulazi, isključili su sve kućanske uređaje i ostavili je
samu u sobi s igračkama.Kad su zalupili vratima, ona je već bila na ulazu u
kuhinju;kad su bili na izlazu iz zgrade, ona se već popela na stolicu;kad su
ulazili u automobil, praonik je već bio pun vode i sve je posuđe plivalo u
pjeni od sapunice koja je prelazila sve granice.Kao mama opasala se pregačom
nekoliko puta, podvrnula već smočene rukave(to se valjda i mami i tati događa) te se predala pranju.Nije bila sigurna
da li sve operu odjednom ili tanjur po tanjur i nije se mogla sjetiti kuda bacaju razbijene šalice i komade što se pri pranju
razbiju.
Kako će biti sretni kad se vrate, a ona, kako će biti
ponosna!
Vrijeme je letjelo.A onda se dogodilo nešto neočekivano!Kao
da netko stavlja ključ u bravu i kao da netko ulazi u kuću!Lopovi, pomisli
Sanja i sakrije se iza vrata držeći u ruci teško obrambeno oružje.Bila su
dvojica i šuljali su se polako.Puf!
Sanja je stajala kao ukopana na stolici pred mamom i tatom u
kuhinji punoj vode.Sišla je sa stolice, polako, i bacila bat za meso kojim na
sreću nije nikoga ozlijedila.Svi su šutjeli.
Okrenula se suznim očima prema gomili suđa na stolu i u
praoniku:-ja sam vas samo htjela iznenaditi-rekla je i briznula u gorak plač.
- Nisam znala da ćete se tako brzo vratiti-rekla je
nespretno.
Onda su je čvrsto tata i mama zagrlili i držali je sve dok
nije prestala plakati.
