Siječanjsko jutro
Hladno siječanjsko subotnje jutro.Zvoni telefon, s one strane netko glasno i nezaustavljivo pokušava prodati mi jastuke.Ne trebam jastuke , imam ih dovoljno...čak imam i priču o jastucima negdje dobro spremljenu.Ionako ličim na zeleni poplun u ovom zimskom danu na ulici.Evo priče...
Jastuci
Bila je to
sasvim nova ulica bez ijednog stabla.Kuće su nalikovale na kutije, a uz njih je
bilo ostataka cementa i pijeska u kojem su se rado igrala djeca.Prozore su
stanovnici nerado otvarali.Izgledom su prozori nalikovali jedni na duge , ali
samo na prvi pogled, jer kako na svijetu nema dva jednaka čovjeka, tako gotovo
da nema ni dva jednaka prozora.
Bilo je sunčano jutro kada je jedna starica na prozor iznijela
dva kao snijeg bijela jastuka iz kojih
je na mjestima provirivalo perje.To su bili sasvim obični, dobro popunjeni
jastuci kakvih u ovom naselju vjerojatno
ima na tisuće.Ili...
Kad je baka otišla, jastuci
su počeli o nečem šuškati.
-Kakvo jutro, mislio sam da više nikada neću vidjeti sunca
nakon one grozne vožnje kamionom.
Malo se promeškoljio, a onda nastavio, pogledavši niz ulicu
kojom su prolazili automobili:-Kada bih barem znao kamo voze.
Drugi jastuk je samo
šutio zureći preda se.
-Kakav grozan smrad,kakva grozna buka-jadikovao je i dalje
prvi, kojemu je očigledno bilo dosadno.
-Imaš pravo-lijeno je uzdahnuo drugi.-dosadno je.Nigdje ni
najmanjeg jastuka na prozorima.Nemaš s kime ni riječi prozboriti.Čuo sam da nas
ljudi prestaju kupovati zbog neke savitljive kosti u leđima, kažu da smo
nezdravi za tu kost.Zovu je kralježnicom.Pitam se kako im prije nismo smetali.
-Vremena se očigledno mijenjaju-zaključio je prvi jastuk
tužno i pogledao prema nebu.Ono što je gore vidio nadilazilo je svaku priču.Vidio
je nebo prepuno divnih, bijelih, pjenastih oblaka koji se po mekoći nisu mogli
usporediti ni s jednim jastukom što ga je do sada upoznao.Poželio je naći se
među njima.Bili su vragoljasti, stalno su mijenjali oblik i veličinu,
nepredvidivo se stapajući i razdvajajući.Nekamo su plovili.
-Kamo idete , prijatelji?-povikao je, ali nitko mu nije
odgovorio.Gledao je kao opčinjen meke oblike što su se pretvarali sad u
slonove, sad u cvjetove, sad u ribe postajući sve lakši i lakši.
Neki su se smješkali, neki su bili mrki, neki samo ozbiljni.A onda prvi jastuk odluči naći
se među njima.Poletio je među oblake ne rekavši ništa svome prijatelju s
prozora.Padao je i padao, činilo mu se da leti baš prema oblacima jer je licem
bio okrenut prema nebu.Nije znao ništa o letenju.
Kada je pao, neočekivano je osjetio tvrdoću tla, zatim se
prevrnuo i završio u lokvi vode.
Svatko drugi na njegovom mjestu bi se razbio.
-Gle, pao je neki jastuk-povikalo je dijete.-Ponijet ću ga
kući.
-Ne, vratit ćeš ga onoj baki sa sedmoga kata.Pao je s njenog
prozora.
Kada su pozvonili na sedmom katu, vrata je otvorio djed.
-O naš jastuk!Zašto je tako mokar?-upitao je djed.
-Pao je u lokvu vode-odgovorila su djeca, pruživši djedu
jastuk .On ga ponese na prozor gdje je na suncu drijemao njegov prijatelj.
-Gdje si bio?-upitao ga je.
-Ne znam.Mislio sam odletjeti među oblake, ali mislim da se
ne treba odvajati od najboljeg prijatelja-odgovorio je i namjestio se čvršće na
prozoru.
Jadranka Škrobar
Jadranka Škrobar
