Priča o Malom čovjeku

                                          Priča o Malom čovjeku

             Bio jednom Mali čovjek.Imao je već dosta godina i prve sijede vlasi srebrile su mu kosu.Nitko nije znao zašto nije narastao velik.Možda nije volio jesti povrće u djetinjstvu, a možda su vile kod rođenja poželjele da ostane malen.

Jednog dana Mali je čovjek prolazio pored dječjeg igrališta u gradu.Djeca su dovikivala“patuljak, patuljak“ ali on, zadubljen u svoje misli to nije čuo.

Odjednom mu pogled privuče dječak niz čije su se lice kotrljale krupne suze.Mali se čovjek zapitao što li je taj dječak žalostan?

„Zašto si tužan dječače“? upitao je , vadeći maramicu iz džepa kako bi obrisao suze tužnom dječaku.

„Ne  daju mi da se igram s njima jer sam mali,“ reče dječak jedva promucavši a suza se opet skotrlja niz njegovo žalosno lice.

Mali  čovjek odjednom pocrveni u licu i odlučno krene prema grupi djece što su se igrala loptom.Iznenada lopta doleti pravo pred Malog čovjeka i on je spretno dobaci žalosnom dječaku.Djeca su na trenutak zastala promatrajući sve velikim očima.

„Tko ovom dječaku nije dozvolio igrati se loptom?“upita strogo.

„Mmmislilli smmo da se ne zna igrati jer je mali“, reče netko iz grupe.

„Mislite li da ni ja ne znam igrati jer sam malen?“upita čovječuljak igrajući se loptom.Djeca su šutjela.

                                               5.

„Kad ste već tako veliki i pametni naučite malene da se igraju s vama, mi smo vam prijatelji iako nismo veliki.“

Djeca su izmijenila poglede i istinski se posramila jer je mali čovjek vidio ono što oni nisu zamijetili.

„Pa nismo vidjeli da plače“, reče jedna djevojčica.

„Trebali ste gledati!I nemojte me još jače naljutiti jer kad se mali čovjek naljuti nastane oluja“, reče Mali čovjek i ode.

Sutradan  na igralištu djecu dočeka vrećica bombona.Svi su znali tko ju je donio iako nikog nisu vidjeli na igralištu.

Da nije bilo tužnog dječaka nitko ne bi znao da Mali čovjek kojeg su nazivali Patuljak ima tako veliko srce.To se zaista ne vidi na prvi pogled.

Možda su vile s razlogom odlučile da on zauvijek ostane mali ka

ko bi svojim velikim srcem otkrivao nesretne dječake i djevojčice s kojima se djeca nisu željela igrati




                                                                                       Jadranka Škrobar

Čudne stvari

Čudne stvari

            Jurica i Vanja bili su najbolji prijatelji.Juricu su zvali Danaj , a Vanju Njukač ,iako je bila djevojčica.Nitko ni sada ne zna zašto ih tako zovu, pa ni oni sami.

Jednoga dana Danaj se s Njukačem odlučio popeti na stari tavan, koji su svi izbjegavali jer se pričalo da se gore događaju čudne stvari.Danaj je na to odgovorio da se na svakom  starom tavanu događaju čudne stvari, a Njukač je samo kimnula glavom.

Penjali su se s velikim naporom već i zbog klimavih ljestvi što su vodile gore, da čudne stvari i ne spominjemo.Kad su podigli težak poklopac što je bio na ulazu u tavan, glave su im našle u mraku, a kad su ga za sobom zatvorili više nisu mogli vidjeti ni prsta pred nosom.Šuljali su se polako i bojali se, a onda se iz čista mira upalilo svjetlo.Zapravo, Njukač je  glavom udarila o nešto tvrdo, začulo se „klik“i svjetlo se samo od sebe upalilo.

Našli su se pred velikim , starim ormarom.Ormar ko ormar, trebalo ga je samo otvoriti.Danaj pruži ruku kao da će to i učiniti, ali se ormar otvori, iako ga Danaj nije ni pipnuo.Otvarao se glasno, a kad je potpuno raširio svoja krila, Njukač je samo rekla:“Divooota!“unutra, u ormaru, visjela je neobična haljina.Njukač je bila jedna od onih djevojčica što je mrzila oblačiti haljine, ali ovu je morala obući odmah.Ta bi je haljina mogla pretvoriti u princezu, nadala se Njukač oblačeći je.

-Vidiš me?-upitala je Danaja kad joj se činilo da je obukla haljinu.Ali Danaj nije vidio ništa.Tamo negdje u haljini nešto se micalo, ali to više nije bila Njukač.Na sve strane kao da je visjelo nekoliko rukava, kao da je haljinu imala obući hobotnica, neke čudne vrpce visjele su naokolo.Danaj je jedva čekao da se Njukač izvuče.

-Idemo-molio je, ali Njukač nije izlazila.

-Ne izgledam li kao prava princeza?-pitala je, a kod riječi princeza ono u haljini se naročito čudno micalo.

-Njukač-zapita Danaj –jesi li to ti ?

-Naravno, a tko bi bio-odgovorila je a glas joj je nekako čudno, nekako nepoznato zvučao.

-Ako si to ti, onda se obuci u hlače, inače ću te ostaviti samu na tavanu- reče Jurica.

-Evo me- odgovori princeza.

               Prošlo je nekoliko dugih minuta, ali Njukač se nije pojavila.A onda se začuo njen slabašan glasić.

-Danaj , hoćeš li mi pomoći odvezati mašne? Nikako ih ne mogu sama otpetljati.

Danaj odluči pomoći svojoj prijateljici, ali to nije bilo tako jednostavno kako se otpočetka činilo.Na haljini je bilo toliko zapetljanih mjesta da se nad grad spustio mrak prije nego što  su Jurica i Vanja , zvani Danaj i Njukač, otpetljali lijepu plavu haljinu i prije  nego što ju je Njukač uspjela svući.

A sada pokušavaju svojima kod kuće objasniti gdje su se tako dugo zadržali.Tko ima u blizini kakvu kuću sa starim tavanom na kojem se događaju čudne stvari, neka se čuvaju starih ormara s haljinama  zaboravljenih princeza, mogao bi se u njih zapetljati.


                                                                                           Jadranka Škrobar