Težak je posao to odrastanje.
Davorove muke
Davor je bio mali plavokosi dječak ošišan na ježića, ali
to da je mali samo vama smijem reći.Davor bi se jako ljutio da čuje
kako sam ga opisala kao malog jer on svejedno iako ništa ne jede
.Svejedno se nada da će jednom postati velik, odrastao čovjek.
No neki od nas znaju
kako završavaju dječaci koji slabo jedu:naprosto se pretvore u
patuljke.Ostanu rastom mali.Zauvijek.
Kad Davorova mama na
stol donese zdjelu s juhom on se već mršti, kad mu puni tanjur
zanima ga samo ono što se nalazi na stropu;mogu vam opisati kako
sjedi za stolom ako hoćete.Noge su mu negdje u ravnini tanjura,
glava okrenuta u suprotnom smjeru od stola a ruke na leđima nešto
smišljaju:kako nevidljivim učiniti ovu hrpu jela u tanjuru, a to
baš nije lako, pogotovu ako svi sjede za stolom i budno motre baš
njega kao da sve oviisi o tome koliko će on pojesti, juhe ili variva
ili krumpira, o mesu da ne govorimo.
„Cikla ti je zdrava
dušo”, čuje odnekud,” od juhe raste kosa”(što se njega tiče
barem se ne bi morao šišati),”riba je zdrava za mozak a mlijeko
za kosti” stalno dodaju sa svih strana.Kad je bio još manji
smišljali su kojekakve priče da mu uvale žlicu u usta.
Sada padaju razne
prijetnje:”Tko ne jede postat će patuljak”ili strašna obećanja
kao „ako pojedeš dobit ćeš još.”jednom mu je mama obećala
da će ga povesti u ZOO ako pojede još komadićak mesa ali obećanje
nije održala.No ipak Davora je nešto mučilo:što ako zaista ostane
patuljak?Skoro je najmanji u svojoj grupi u vrtiću.Zamišljao je što
sve patuljci ne mogu.Ne mogu igrati košarku, uvijek moraju vući
ljestve sa sobom da bi mogli dohvatiti stvari sa polica a poznato je
da se tamo nalaze najdragocjenije stvari na svijetu:razni daljinski
upravljači, mobiteli i drugi aparati sa sjanim gumbićima koje djeca
ne smiju dirati.Teško da bi patuljci mogli skijati jer su vučnice
previsoke i stalno im mama mora biti pri ruci da im doda ovo ili
ono.Svi će mu se rugati ako postane patuljak, njegovi prijatelji će
narasti i moći obavljati poslove koje patuljci ne mogu obavljati,
voziti aute, avione, šišati travu,(nikad ne znaš možda i za to
moraš biti velik), biti vatrogasci,(nikada Davor nije vidio nijednog
učitelja patuljka) i štošta drugo a sve zbog malo mahuna ili
tjestenine.A da pristane pojesti barem ručak, možda bi narastao kao
njegov tata, barem toliko?!.
I tako je pala odluka
zbog koje Davora više nitko ne mora nuditi hranom jer nikada se ne
zna što se skriva iza obećanja ili prijetnji.
