Češalj koji nije volio Elzu

Ovo je jedna malo čudna priča.Čudite se i pitate ali odgovora kao da nema....

                                                   Češalj koji nije volio Elzu

Poznajem jedan  češalj koji nije volio Elzu iako je ona djevojčica koju su  svi voljeli.Kada bi me netko pitao o ljubavnom životu češljeva ne znam da li bih o tome išta znala ali o ovom slučaju znam iz neposredne blizine.

Elza je  prelijepa djevojčica  iako taj češalj nije mario   za njenu kosu.Zašto je takav , to nitko ne zna, možda je razlog jednostavan i tiče  se njegove hirovite naravi.

Češalj koji nije volio Elzu izgledao je  obično kao i svaki drugi češalj osim što je kao paprika zelen i stalno ljutit , valjda  na Elzu ,koja ga potpuno ignorira.Gustih je zubaca i ako biste se njime htjeli počešljati možda biste  i vi morali stisnuti zube.

Elza  se mrzila  češljati i ustrajna je u tome pa se rijetko češljala.Njena svilena, gusta,  kosa  toplog kestenja sva je bila  zamršena u divljoj frizuri koju je  nosila  s dozom ljupkosti ako me razumijete.

Češalj koji nije  volio Elzu stajao  je u kupaoni ispod zrcala, prevelik je za svačiji dlan, po svemu, već na prvi pogled se vidi da nešto s njim  nije u redu .

Jednoga dana Elza je unatoč svojoj odluci da se ne češlja morala popustiti.Vrištala je kad su je obavijestili da mora oprati kosu i cijela je ulica znala da je to sve zbog češljanja.Češalj je dospio na zao glas.I drugi su se češljevi počeli buniti.“Uskoro će se svi prestati češljati“, rekli su zabrinuto, „neka se Zeleni češalj uozbilji.“Tako je i bilo.

Pobunili su se i češljevi i češljugari u obližnjoj šumi i cijeli su dan ostali pobunjeni, svi su osjetili njihovu njihovu bučnu pobunu.

Kad su se pobunili češljugari to su čule i ostale ptice iz susjedstva pa su se i one pobunile i to se čulo nadaleko.Letio je jedan zmaj iznad grada i kad je čuo o pobuni ptica obavijestio je o tome sve zmajeve i svi su se oni pobunili.Prolazili su iznad sveg tog letećeg svijeta letećih buba i leptira i avioni i kad su čuli što se dolje zbiva pobunili su se i oni i svi ostali letači u dalekim krajevima.Uskoro je sve što je letjelo diglo pobunu.Neki su znali zbog čega su se pobunili a neki nisu ali su svejedno bili glasni.

Tvornice što su proizvodile češljeve prestale su raditi jer su se svi pobunjenici prestali češljati pa više nitko nije kupovao češljeve i sve to radi Zelenog češlja koji je čupao Elzinu svilenu kosu

Za to je čuo i vrlo bogat čovjek čije je bogatstvo ovisilo o prodaji češljeva.Bio je potpuno ćelav ali to mu nije smetalo da bude najveći proizvođač češljeva na svijetu.Odlučio je kupiti Zeleni češalj.

Elza je jedva čekala da se riješi  te stvari iz kupaonice i prodala je Zeleni češalj bogatom čovjeku.

Kada je Zeleni češalj vidio da je njegov vlasnik potpuno bez kose osjetio se silno prevaren.Skoro je svisnuo od tuge za Elzom.Odjednom je zavolio svaku njenu vlas koju je prije  tako strašno čupao .Ispričao je sve bogatom čovjeku, a ovaj je pažljivo slušao.Čini se da to nije bio loš čovjek iako je strašno volio svoje bogatstvo.Počeo je šetati po svom salonu, svojim  radnim sobama, svojim terasama, svojoj ogromnoj kupaonici i dugo nije mogao zaspati u svom velikom krevetu radi Zelenog češlja i Elze.

Odlučio je vratiti češalj Elzi.Prije toga, Zeleni češalj je morao obećati da je više nikada neće čupati.Helikopteri,, avioni, zmajevi, češljugari , leptiri, i svi ostali leteći objekti  koji su se pobunili morali su obećati da će paziti na Elzu i Zeleni češalj.Bio je to Dan velikih obećanja , dan koji  se još uvijek slavi u našem gradu  i zemlji.


                                                           Jadranka Škrobar

O slovima

Opet jedna igra.Ovaj put sa slovima.

                         O slovima  sa slovima

Jeste li možda znali da je lopta

U stvari obična opta

Sa slovom L ispred slova O

Da nije tako

Bilo bi drukčije to,

Djeca bi se po cijeli dan optala

A kad bi opta odletjela visoko

Možda se više ne bi vratila

Nego bi sa pticama letjela

I sa oblacima ostala

Gdje je nekada davno

Prije nego što je postala loptom bila.

A zec je zapravo ec

Koji je u jednoj zimskoj jurnjavi

Izgubio svoje prvo slovo.

Reći ću vam još i ovo:

To je slovo dobio grad Zagreb

Dok je još bio star

I dok se još nazivao Agreb.

Onda su njegovi stanovnici agrepčani

Naglo narasli i postali zagrepčani

Bez slova Z ne bi  ni postojali.

Još ima jedna stara stvar

O slovima

Za koju biste morali čuti

A to je:da u stvari zelje

Nije zelje  nego zelj

Sa slovom E na kraju.

Tako su u vrtu zajedno

Rasli zelj i kelj

Ali se zelj pokvario i postao loš prijatelj

I zato  je dobio prijeteće E

Ali to je bilo tako davno

Da se zelj nekako popravio

I jednostavno

Postao zelje

A kelj je ostao kelj.

                                                     Jadranka Škrobar

Muha

Nekada smo dosadniji i od samih muha.Evo kako to onda izgleda....

                                               Muha

                                                          

                        Bilo je vruće ljeto i teško smo disali čak i mi djeca.Ljepljivi znoj slijevao se niz leđa i sve je bilo ljepljivo.Kao da je sunce rastapalo sve stvari oko nas.Mama je brinula o kući a tata joj je pomagao iako je bilo strašno toplo za bilokakav posao.

Ne znam zašto ali kad sam došla u kuhinju   u njoj su zujale dvije muhe..“Baš lijepo sad imamo kućne ljubimce“! pomislila sam i krenula po neku staklenku koja bi im mogla poslužiti kao kućica.

Muhe su bile izuzetno spretne i nikako  nisam mogla uloviti ni jednu.Kao da su posvuda imale oči odmah su uzletjele čim bih zamahnula rukom.Dosjetila sam se da ih ulovim u maminu maramu.Uzela sam jednu svilenu iz ormara i krenula .Sjetila sam se da bih muhe mogla namamiti i  hranom.Stavila sam mrvica na stol i gle! Muha je doletjela a moja marama je poletjela iz mojih ruku sama od sebe.Ali ništa.Nisam mogla uloviti nijednu kućnu ljubimicu.

                        Onda mi je tata dao ideju kad je rekao: „ Na ovo smeće nakotiti će se samo muhe“.Ljutio se na mene jer nisam pospremila svoju sobu od ogrizaka i koštica, raznih mrvica.Odlučila sam sve pospremiti ali kako?!Iznijela sam sve smeće u vrećici na obližnje smetište o kojem nitko nije brinuo.Tu  je bilo starih stvari, vrećica i raznog smrada u kojem su uživale muhe i mušice , miševi i pokoja nezbrinuta maca.Mace ponekad nemaju vlasnika pa lutaju uokolo tražeći hranu.Miševi također vole razne otpatke a mušica ima svugdje gdje se nešto kiseli,tako mi je to objasnila mama.Nisam se uplašila na smetištu. Ipak sam ja hrabra djevojčica.Odlučila sam uloviti muhu i uspjela sam Uspjela sam !

Zatvorila sam je u staklenku i otrčala u svoju sobu.Približila sam se sasvim blizu i stala je promatrati ali ništa nisam vidjela.Imala je samo mala krilca i male nožice.Nisam mogla ni prebrojati koliko ih je.Činilo me se da me promatra ogromnim očima.Ima li muha mozak, nos i usta ,nisam znala.

„Mama, ima li muha mozak“?

„Ne znam dijete , pitaj tatu“?Tata me je u čudu pogledao i upitao“ A zašto me to pitaš“?

„Ulovila sam muhu“

Kako?upita tata strogo.

„Ulovila sam muhu“.ponovila sam malo tiše.

„Pa jesi li ti normalna?Hvataš te prljave muhe golim rukama?“zgrozio se tata.

„Paaa  kako znaš da su prljave“? nisam pitala.

„Znaš li da na svojim nogama imaju hrpe nevidljivog smeća?“tata je odgovarao na moje  pitanje koje se  nisam ni usudila izgovoriti.

A gdje si je ulovila?

„Ne smijem ti reći, jer ćeš se jako ljutiti!“

„Obećajem, neću“! obećao je tata.

„Na smetištu“!

„Pa jesi li ti NORMALNA! uopće se  nije ljutio tata.“Odmah je baci“!

Rekao mi je da je to strašno, što ljudi bacaju smeće na  smetište.Da se smeće baca u kante i to , da se odvaja staklo, papir i hrana, jer samo tako može postati i korisno.

Kako smeće može postati korisno , ne znam, ali možda to zna moja teta u vrtiću.Idem si oprati ruke , dirala sam smeće..

                                                                         Jadranka Škrobar

Priča o dugi

            

                        Priča o dugi

    Nećete vjerovati da u davnim vremenima svijet nije bio obojen.Nekada davno boje su bile naprosto nevidljive.Obojena je bila samo duga što se napinjala raskošno  blistajući između oblaka.Valjda je to bilo normalno jer se nitko nije bunio protiv takvoga nedovršenog svijeta što je prije nalikovao na neku crno-bijelu fotografiju nego na mjesto u kojem se moglo lijepo živjeti.

Jednoga je dana duga, koja je rado prisluškivala ljude, naćulila svoje radoznale uši pažljivije nego obično.Čuo se razgovor.

             -Pogledaj kako blista u bojama, zamisli kako bi izgledala ova livada da je obojena kao duga.Naše bi selo bilo mnogo ljepše.

Djevojčice su počele zamišljati boje za svoje haljine, dječaci su poželjeli lijepe, šarene lopte.Kako  boje nisu imale naziva, djeca su svakoj od njih   izmislila posebno ime.Tako su rođene Crvena, Zelena, Žuta i sve ostale boje, a našlo se i  nijansi za onu neodlučnu djecu koja nisu znala odabrati najljepšu boju pa su se dvoumila između dvije slične.Duga je bila dirnuta, razmišljala je koja bi igra mogla najviše razveseliti djecu i napokon se dosjetila.

Kako to nitko nije očekivao, dala se u bijeg preko polja, sva su djeca potrčala za njom.Sve što im se našlo na putu moralo se ukloniti jer su djeca bila sigurna da će uloviti dugu.No ona im je neprestano uzmicala.

Umorni , zapali su u dubok san.

Kad su se probudili, nisu mogli povjerovati u ono što su vidjeli.Pred njima je ležala raskošno obojena cvjetna livada i šuma,ptice, leptiri, krovovi-sve je bilo onakvo kakvo su željeli, čak su i odrasli to primijetili.Svijet je blistao zapanjen i sretan.Kako se to dogodilo?

Možda je u snu duga darovala djeci boje, a oni su onda sve sami obojili?Možda je svijet oduvijek bio obojen , samo su djeca usnula neki ružan san o crno-bijelom svijetu?Bilo kako bilo, ovako je život postao ljepši.Tako misli i duga , koja se kadkada pojavi poslije kiše između oblaka.Pokušala sam je uloviti, ali mi nije uspjelo.Ne vjerujete?


                                                                       Jadranka Škrobar

Mamine cipele

Ne treba mama uvijek nove cipele.Ponekad dobro dođu nove tenisice samo  zato jer mama nije trebala kupiti još jedne, nove cipele     




       Mamine cipele

I moja mama, možda kao i vaša, obožava cipele.Stalno zastaje pred izlogom i gleda uvijek nove modele.Nemamo toliko novca koliko bi ona mogla potrošiti.No, nju to ne priječi da me, kad god može, povede u šetnju gradom kako bismo obišli trgovine cipelama.Prošloga je tjedna donijela doma jedan par nečega za što  veli da je zadnji modni hit.Baka nije mogla vjerovati svojim očima kad je mama stavila cipele na televizor da se dobro vide.

-A što je to?-pitala je.Izgledale su poput nekog predmeta u koji ni u kom slučaju ne bi mogla smjestiti ni prste , a kamoli cijelo stopalo, ali mama se samo tajanstveno i sretno smješkala.

-To su moje nove cipele-rekla je kao da je riječ o novom autu.

-Oho!!-uzviknula je baka, a ja sam samo mislio na to kako će tata poludjeti kad to vidi.

-A kako ćeš ih obuti, molim te lijepo?-pitala je baka uzdignutih obrva.Otvorila je usta poput ribe i nije ih zatvarala, držeći u zraku maminu novu poluštiklu-polunatikaču-polucipelu-polupapuču.

Mama uze za ruku svoju usku cipelicu i obuje ju baš kao Pepeljuga svoju.

-Zbilja , gle cipela!-rekla je baka.

-I još ti dobro stoji-rekao sam , neka mama zna da sam na njenoj strani.

-Ne znam, vidjet ćemo što će Branko reći.

Branko je moj tata, osobito kritičan prema hirovima moje mame, pa i prema hiru zvanom cipele.

Kad je tata došao s posla, mama se uzvrpoljila i zatreptala očicama.

Tat je odmah znao da je kupila nešto novo.

-Što je moja draga opet donijela doma?-upitao je , očito dobre volje.Mama je otišla u svoju sobu i odjenula najelegantniju haljinu što je imala, navukla nove cipele i ušetala u dnevnu sobu.

-Nova haljina?-zapitao je tata.-Neee-povikao sam, a pogled mi je pao na mamine cipele.

-Aaa!Nove cipele.

-Pa ..znaš , nisu ni tako loše-rekao je kao usput.-Uh kako sam gladan!

-Na dvije rate-rekla je mama uzdahnuvši, što je značilo da ih je kupila na kredit.

-Dobro, lijepo ti stoje.A što je za ručak?

I tako su u ormar za cipele uselile još jedne mamine.Znam samo jedno.Mama će cijelo ljeto biti dobre volje, to će i tatu oraspoložiti, a i ja ću lakše dobiti nove tenisice, koje već  dugo želim..

                                                                      Jadranka Škrobar

Sanjina krivnja

 Kad odjednom odrasteš i nađeš se sama doma....

                                   Sanjina krivnja

Mama i tata otišli su i po prvi put ostavili Sanju samu kod kuće.To je moglo značiti samo jedno:da je konačno odrasla.Govorili su joj nešto o tome kako će se brzo vratiti, ali ona nije na to obraćala pozornost.Rekli su joj da u kuhinju ne ulazi, isključili su sve kućanske uređaje i ostavili je samu u sobi s igračkama.Kad su zalupili vratima, ona je već bila na ulazu u kuhinju;kad su bili na izlazu iz zgrade, ona se već popela na stolicu;kad su ulazili u automobil, praonik je već bio pun vode i sve je posuđe plivalo u pjeni od sapunice koja je prelazila sve granice.Kao mama opasala se pregačom nekoliko puta, podvrnula već smočene rukave(to se valjda i mami i tati  događa) te se predala pranju.Nije bila sigurna da li sve operu odjednom ili tanjur po tanjur i nije se mogla sjetiti kuda bacaju  razbijene šalice i komade što se pri pranju razbiju.

Kako će biti sretni kad se vrate, a ona, kako će biti ponosna!

Vrijeme je letjelo.A onda se dogodilo nešto neočekivano!Kao da netko stavlja ključ u bravu i kao da netko ulazi u kuću!Lopovi, pomisli Sanja i sakrije se iza vrata držeći u ruci teško obrambeno oružje.Bila su dvojica i šuljali su se polako.Puf!

Sanja je stajala kao ukopana na stolici pred mamom i tatom u kuhinji punoj vode.Sišla je sa stolice, polako, i bacila bat za meso kojim na sreću nije nikoga ozlijedila.Svi su šutjeli.

Okrenula se suznim očima prema gomili suđa na stolu i u praoniku:-ja sam vas samo htjela iznenaditi-rekla je i briznula u gorak plač.

- Nisam znala da ćete se tako brzo vratiti-rekla je nespretno.

Onda su je čvrsto tata i mama zagrlili i držali je sve dok nije prestala plakati.

Traži se zmaj

                        Traži se zmaj

Marinin tata izradio je neobično lijepog papirnog zmaja.S jedne strane obojen zeleno, a s druge crveno, otvorio je od čuda svoje romboidne oči i romboidna usta.

Nitko nije znao čemu se zmaj toliko čudio pa ni Marina.Zavezala ga je na dugačku vrpcu, kako joj je savjetovao tata, na vrpcu je nanizala mnogo šarenih  mašni koje je sašila mama i pošla u park među djecu koja će zinuti od čuda kad ugledaju njezina zmaja.Tako je i bilo.

Oko zmaja se u trenu okupilo mnogo djece.Svi su htjeli  rukama dodirnuti zmajeva začuđena usta, a neki su je molili da im nakratko posudi svog lijepog zmaja.Marina nije bila škrtica.Svoje je igračke rano naučila dijeliti s prijteljima.Tako je zmaj prelazio iz ruke u ruku, a veselje se širilo sve do ulice  kojom su prolazili tramvaji.

A onda je zmaj odjednom nestao.Više nitko nije mogao vidjeti ni crvenu ni zelenu stranu njegova lica.Netko ga je valjda ukrao.-Tko je pobjegao sa zmajem?-pitala se Marina i nabrajala u sebi:-Lana,Martina,Pero,Petra;Mirna,Tomica, Vedran; Luka.-Najmanjem Zvonimiru , to sigurno ne bi palo na pamet.-Svi su tu-,zaključi Marina i posrami se što joj je tako nešto tako glupo moglo pasti na um.Ta sve su joj to prijatelji.Podijelili su se u tri grupe i započeli potragu.Zavirili su pod svaku klupu, pretražili svaki grm.Čak su i u  kante za smeće

zavirivali,no  zmaja nije bilo.Kada se spustio mrak, morali su krenuti kući.Marina i neki prijatelji su bili udaljeni od kuće samo dvije tramvajske stanice.

Umorni od traženja, sjeli su u tramvaj, gledajući odsutno kroz prozor.

-Eno našeg zmaja!-vikne netko, a od uzvika svi se putnici zagledaju kroz prozor.Pločnikom, visoko iznad svih, lebdio je zmaj poput nekog višeg bića koje se tu slučajno našlo.Otvorio je svoja romboidna usta i svoje romboidne oči i nitko osim Marine nije znao čemu se toliko čudio.Iz dječjih kolica virile su dvije ručice i čvrsto  stezale kraj uzice na koju je zmaj bio svezan.Marina je znala da te male ruke nisu mogle ukrasti njenog zmaja, ali taj šareni konopac na čije su krajeve bile privezane mašne bio je neodoljiv.-Zamolit ću tatu da napravi novog zmaja,-pomisli Marina i baci zadnji pogled tamo na pločnik gdje je lebdio čas crven , čas zelen u licu ,njen zmaj.        

Priča o neobičnom pingvinu

Svi se ponekad tako osjećamo, kao neki neobični, čudni stvorovi potpuno sami na ovom svijetu, da bi onda otkrili ljepotu u Mjesecu  na nebu , kakvom cvijetu ili možda lopti....Srećom i to je samo mala ,
nedovršena priča.

                                   Priča o neobičnom pingvinu

         Ovo je bio drukčiji pingvin.Nitko nije  znao zašto se toliko razlikuje od ostalih, pa se na Južnom polu više o tome nije ni govorilo.Svi su ga pingvini voljeli jednako kao da nije sav crvenožut po leđima.

Onda se crvenožutom pingvinu rodio mali crvenožuti sin.Majka ga je voljela kao što već majke mogu voljeti, a otac je bio vrlo ponosan na njega.Prijatelji se nisu odvajali od malog crvenog pingvina.Ali njemu nije bilo jasno zašto se njegovi toliko razlikuju od ostalih pingvina na polu.Odlučio je potražiti odgovor na to teško pitanje.Ponio je nešto hrane i pošao u svijet ne bi li otkrio veliku tajnu što ga je mučila.

Putovao je polako i već stigao u opustjele predjele bez ledenih santi.Svuda se prostirala neobična hladna ravnica.Kad mu se već činilo da putovanje nema baš nikakva smisla, mali pingvin ugleda u daljini neko malo tajanstveno biće koje ga je neodoljivo podsjećalo na nekoga u njegovoj porodici.

-Konačno netko sličan mom tati-zaključio je veselo , a zatim  pogledao u svoja crvena leđa.Kad se približio, oprezno je obišao oko okruglog stvorenja dva-tri puta.Začudio se:biće se nije ni pomaknulo, niti je pokazalo ikakva znaka straha , ali ni dobrodošlice.-Sigurno spava- pomislio je mali pingvin pitajući se ima li pravo i nastavio začuđeno kružiti oko svoje nove prijateljice.

Mali pingvin nije nikada vidio takvo što i nije mogao znati da je riječ o crvenožutoj lopti, što se tu nalazila iz nekog nepoznatog razloga.Padala je noć i on odluči ovdje dočekati jutro nadajući da će se i lopta naspavati.

Uskoro se na nebu pojavio sjajan okrugao mjesec.Kad je pingvin ugledao još jedno okruglo stvorenje crvenožute boje još se jače razveselio.Potrčao je ususret mjesecu ali je ovaj počeo uzmicati, potrčao je prema lopti, a mjesec je pojurio za njim.Kamo god bi krenuo mjesec bi pošao za njim.- O, pa ovo je pravi prijatelj, nikada se neće odvojiti od mene-zaključio je naivno mali pingvin.Pomislio je na  svog tatu-kako bi bio ponosan da ga sada vidi.Zato će sutra, kad se probudi lopta, poći s njom i mjesecom kući na Južni pol.Smjestio se udobno kraj lopte i sretno usnuo.
                                                                                 
                                                                                     Jadranka Škrobar
                                                                                              

Tonek

   Ponekad se možete iznenaditi uđete li u svoju kupaonu.To se i meni dogodilo...                                           

                                                 Tonek

                        Otkuda se u mojoj kupaonici našao taj nilski konj?Kada sam ga upitala kako je ušao sa svim svojim teretom kroz uska kupaonska vrata, odgovorio je da se zove Tonek kao da će time sve objasniti.Nemojte sada zamišljati moju kupaonu jer vam to neće uspjeti bez mene.

Dakle, podne pločice sasvim su raspucane od Tonekove težine i sve su pukotine ispunjene vodom jer se Tonek upravo kupao.Pri tom  nije štedio ni vodu, ni sapun, ni šampon, a očito se volio kupati budući je stalno pri tom pjevao.Ne znam da li možete zamisliti to- kako nilski konj pjeva.

Iza kupanja Tonek je krenuo ravno u šetnju po obližnjim sportskim terenima.Kretao se tromo ali radoznalo i pri tom mu je sve zapinjalo za oko.Kada mu je za oko zapela teniska loptica vratio se doma sa povelikim okom.Poželio je  koka kolu ali je u kući  nije bilo dovoljno pa se vratio sportskim terenima.Svidio mu se tenis ali mu je draža bila košarka , budući da ga lopta za košarku nikada nije pogodila.Utorkom je uvijek igrao košarku sa Zagi , najboljom košarkašicom na školi.

Nikada sebi Tonek neće oprostiti svoju težinu zbog koje Tonek nije mogao pratiti Zagi.Nikada Zagi neće imati vjernijeg navijača od Toneka.

Onda je zavolio i skokove s motkom.Dva dana je proveo u potrazi za motkom .Nije se usudio odmah skočiti ali je kao opijen gledao eleganciju skakača sa motkom.

Petkom nilski konji ne prate sport , toga se držao čak i Tonek.Kada je subotom otišao  nije se vratio sve do nedjelje.Kladim se da negdje potajno vježbao geometriju ili gramatiku.Pažljivo promatrao  moje knjige.

I tako , neki kažu da je knjiga najbolji čovjekov prijatelj.Negdje sam čula da je najbolji čovjekov prijatelj pas.Ja imam dosta prijatelja i dosta knjiga a imam i jednog psa.Pa ipak, nitko ne crta kao moj najbolji prijatelj.Nacrtao je nilskog konja tako dobro da je ovaj ušao u moju priču i kupa se u mojoj kupaonici.Nilski konj, Tonek.

Dosadna priča

 Nisu samo političari  dosadni, vijesti, reklame, muhe...čak može biti ...

                                 

   Dosadna priča

         Nemojte čitati ovu priču.Dovoljno je već da se dosađuje Ivan kojega je na čitanje nagovorila mama.Sjedio je za stolom i uzdisao.Priča koju je upravo čitao, bila je  tako dosadna da se to ne može ni zamisliti.

Već je skoro došao do polovice teksta a još se ništa nije dogodilo.

-Kakva glupost-rekao je Ivan kad je u priču ušao čudan morski jež.

No da vidim , što će se dogoditi, -prezirno je otpuhnuo dječak kad je u priču ušla čarobna morska zvijezda.

Tog trenutka, sva su se slova iznenada uskovitlala i pred Ivanovim očima odletjela ravno kroz prozor na obližnju livadu!Priča je zajedno s naslovom, od svoje prve do posljednje rečenice isčezla kao kakva nepristojna  ptica što se nije dala  uhvatiti.Ivan je ostao buljiti ne vjerujući svojim očima u čudo koje mu se upravo dogodilo.Kako je to moguće?pitao se ali nije našao odgovor.-Što da radim?-

Pomislio je na čarobnu morsku zvijezdu koja je sišla u priču namjeravajući mu nešto reći, a koju je otjerao nadutom nepristojnošću.

Ta nije mogao vjerovati u čaroliju!Čarobna zvijezda je morala slutiti što se zbiva u njegovu srcu, gdjegod da se sada nalazi.Zna kako je velika dječakova želja da se opet vrati priča kakva je i bila sa svim svojim divnim riječima čarobnim i nezaboravnim.

Zato, ako vam ponekad dosadi priča koju čitate, ostanite ustrajni, pročitajte je do kraja.Nikada ne biste saznali koliko su dobre priče odlične da nema onih ponekad malo dosadnih.


                                                                                   Jadranka Škrobar

Priča o Malom čovjeku

                                          Priča o Malom čovjeku

             Bio jednom Mali čovjek.Imao je već dosta godina i prve sijede vlasi srebrile su mu kosu.Nitko nije znao zašto nije narastao velik.Možda nije volio jesti povrće u djetinjstvu, a možda su vile kod rođenja poželjele da ostane malen.

Jednog dana Mali je čovjek prolazio pored dječjeg igrališta u gradu.Djeca su dovikivala“patuljak, patuljak“ ali on, zadubljen u svoje misli to nije čuo.

Odjednom mu pogled privuče dječak niz čije su se lice kotrljale krupne suze.Mali se čovjek zapitao što li je taj dječak žalostan?

„Zašto si tužan dječače“? upitao je , vadeći maramicu iz džepa kako bi obrisao suze tužnom dječaku.

„Ne  daju mi da se igram s njima jer sam mali,“ reče dječak jedva promucavši a suza se opet skotrlja niz njegovo žalosno lice.

Mali  čovjek odjednom pocrveni u licu i odlučno krene prema grupi djece što su se igrala loptom.Iznenada lopta doleti pravo pred Malog čovjeka i on je spretno dobaci žalosnom dječaku.Djeca su na trenutak zastala promatrajući sve velikim očima.

„Tko ovom dječaku nije dozvolio igrati se loptom?“upita strogo.

„Mmmislilli smmo da se ne zna igrati jer je mali“, reče netko iz grupe.

„Mislite li da ni ja ne znam igrati jer sam malen?“upita čovječuljak igrajući se loptom.Djeca su šutjela.

                                               5.

„Kad ste već tako veliki i pametni naučite malene da se igraju s vama, mi smo vam prijatelji iako nismo veliki.“

Djeca su izmijenila poglede i istinski se posramila jer je mali čovjek vidio ono što oni nisu zamijetili.

„Pa nismo vidjeli da plače“, reče jedna djevojčica.

„Trebali ste gledati!I nemojte me još jače naljutiti jer kad se mali čovjek naljuti nastane oluja“, reče Mali čovjek i ode.

Sutradan  na igralištu djecu dočeka vrećica bombona.Svi su znali tko ju je donio iako nikog nisu vidjeli na igralištu.

Da nije bilo tužnog dječaka nitko ne bi znao da Mali čovjek kojeg su nazivali Patuljak ima tako veliko srce.To se zaista ne vidi na prvi pogled.

Možda su vile s razlogom odlučile da on zauvijek ostane mali ka

ko bi svojim velikim srcem otkrivao nesretne dječake i djevojčice s kojima se djeca nisu željela igrati




                                                                                       Jadranka Škrobar

Čudne stvari

Čudne stvari

            Jurica i Vanja bili su najbolji prijatelji.Juricu su zvali Danaj , a Vanju Njukač ,iako je bila djevojčica.Nitko ni sada ne zna zašto ih tako zovu, pa ni oni sami.

Jednoga dana Danaj se s Njukačem odlučio popeti na stari tavan, koji su svi izbjegavali jer se pričalo da se gore događaju čudne stvari.Danaj je na to odgovorio da se na svakom  starom tavanu događaju čudne stvari, a Njukač je samo kimnula glavom.

Penjali su se s velikim naporom već i zbog klimavih ljestvi što su vodile gore, da čudne stvari i ne spominjemo.Kad su podigli težak poklopac što je bio na ulazu u tavan, glave su im našle u mraku, a kad su ga za sobom zatvorili više nisu mogli vidjeti ni prsta pred nosom.Šuljali su se polako i bojali se, a onda se iz čista mira upalilo svjetlo.Zapravo, Njukač je  glavom udarila o nešto tvrdo, začulo se „klik“i svjetlo se samo od sebe upalilo.

Našli su se pred velikim , starim ormarom.Ormar ko ormar, trebalo ga je samo otvoriti.Danaj pruži ruku kao da će to i učiniti, ali se ormar otvori, iako ga Danaj nije ni pipnuo.Otvarao se glasno, a kad je potpuno raširio svoja krila, Njukač je samo rekla:“Divooota!“unutra, u ormaru, visjela je neobična haljina.Njukač je bila jedna od onih djevojčica što je mrzila oblačiti haljine, ali ovu je morala obući odmah.Ta bi je haljina mogla pretvoriti u princezu, nadala se Njukač oblačeći je.

-Vidiš me?-upitala je Danaja kad joj se činilo da je obukla haljinu.Ali Danaj nije vidio ništa.Tamo negdje u haljini nešto se micalo, ali to više nije bila Njukač.Na sve strane kao da je visjelo nekoliko rukava, kao da je haljinu imala obući hobotnica, neke čudne vrpce visjele su naokolo.Danaj je jedva čekao da se Njukač izvuče.

-Idemo-molio je, ali Njukač nije izlazila.

-Ne izgledam li kao prava princeza?-pitala je, a kod riječi princeza ono u haljini se naročito čudno micalo.

-Njukač-zapita Danaj –jesi li to ti ?

-Naravno, a tko bi bio-odgovorila je a glas joj je nekako čudno, nekako nepoznato zvučao.

-Ako si to ti, onda se obuci u hlače, inače ću te ostaviti samu na tavanu- reče Jurica.

-Evo me- odgovori princeza.

               Prošlo je nekoliko dugih minuta, ali Njukač se nije pojavila.A onda se začuo njen slabašan glasić.

-Danaj , hoćeš li mi pomoći odvezati mašne? Nikako ih ne mogu sama otpetljati.

Danaj odluči pomoći svojoj prijateljici, ali to nije bilo tako jednostavno kako se otpočetka činilo.Na haljini je bilo toliko zapetljanih mjesta da se nad grad spustio mrak prije nego što  su Jurica i Vanja , zvani Danaj i Njukač, otpetljali lijepu plavu haljinu i prije  nego što ju je Njukač uspjela svući.

A sada pokušavaju svojima kod kuće objasniti gdje su se tako dugo zadržali.Tko ima u blizini kakvu kuću sa starim tavanom na kojem se događaju čudne stvari, neka se čuvaju starih ormara s haljinama  zaboravljenih princeza, mogao bi se u njih zapetljati.


                                                                                           Jadranka Škrobar

Siječanjsko jutro

                                     

                                            Siječanjsko jutro

Hladno siječanjsko subotnje jutro.Zvoni telefon, s one strane netko glasno i nezaustavljivo pokušava prodati mi jastuke.Ne trebam jastuke , imam ih dovoljno...čak imam i priču o jastucima negdje dobro spremljenu.Ionako ličim na zeleni poplun  u ovom zimskom danu na ulici.Evo priče...

                                               Jastuci

           Bila je to sasvim nova ulica bez ijednog stabla.Kuće su nalikovale na kutije, a uz njih je bilo ostataka cementa i pijeska u kojem su se rado igrala djeca.Prozore su stanovnici nerado otvarali.Izgledom su prozori nalikovali jedni na duge , ali samo na prvi pogled, jer kako na svijetu nema dva jednaka čovjeka, tako gotovo da nema ni dva jednaka prozora.

Bilo je sunčano jutro kada je jedna starica na prozor iznijela dva kao snijeg bijela jastuka  iz kojih je na mjestima provirivalo perje.To su bili sasvim obični, dobro popunjeni jastuci kakvih u ovom naselju  vjerojatno ima na tisuće.Ili...

Kad je baka otišla, jastuci  su počeli o nečem šuškati.

-Kakvo jutro, mislio sam da više nikada neću vidjeti sunca nakon one grozne vožnje kamionom.

Malo se promeškoljio, a onda nastavio, pogledavši niz ulicu kojom su prolazili automobili:-Kada bih barem znao kamo voze.

Drugi jastuk  je samo šutio zureći preda se.

-Kakav grozan smrad,kakva grozna buka-jadikovao je i dalje prvi, kojemu je očigledno bilo dosadno.

-Imaš pravo-lijeno je uzdahnuo drugi.-dosadno je.Nigdje ni najmanjeg jastuka na prozorima.Nemaš s kime ni riječi prozboriti.Čuo sam da nas ljudi prestaju kupovati zbog neke savitljive kosti u leđima, kažu da smo nezdravi za tu kost.Zovu je kralježnicom.Pitam se kako im prije nismo smetali.

-Vremena se očigledno mijenjaju-zaključio je prvi jastuk tužno i pogledao prema nebu.Ono što je gore vidio nadilazilo je svaku priču.Vidio je nebo prepuno divnih, bijelih, pjenastih oblaka koji se po mekoći nisu mogli usporediti ni s jednim jastukom što ga je do sada upoznao.Poželio je naći se među njima.Bili su vragoljasti, stalno su mijenjali oblik i veličinu, nepredvidivo se stapajući i razdvajajući.Nekamo su plovili.

-Kamo idete , prijatelji?-povikao je, ali nitko mu nije odgovorio.Gledao je kao opčinjen meke oblike što su se pretvarali sad u slonove, sad u cvjetove, sad u ribe postajući sve lakši i lakši.

Neki su se smješkali, neki su bili mrki, neki  samo ozbiljni.A onda prvi jastuk odluči naći se među njima.Poletio je među oblake ne rekavši ništa svome prijatelju s prozora.Padao je i padao, činilo mu se da leti baš prema oblacima jer je licem bio okrenut prema nebu.Nije znao ništa o letenju.

Kada je pao, neočekivano je osjetio tvrdoću tla, zatim se prevrnuo i završio u lokvi vode.

Svatko drugi na njegovom mjestu bi se razbio.

-Gle, pao je neki jastuk-povikalo je dijete.-Ponijet ću ga kući.

-Ne, vratit ćeš ga onoj baki sa sedmoga kata.Pao je s njenog prozora.

Kada su pozvonili na sedmom katu, vrata je otvorio djed.

-O naš jastuk!Zašto je tako mokar?-upitao je djed.

-Pao je u lokvu vode-odgovorila su djeca, pruživši djedu jastuk .On ga ponese na prozor gdje je na suncu drijemao njegov prijatelj.

-Gdje si bio?-upitao ga je.

-Ne znam.Mislio sam odletjeti među oblake, ali mislim da se ne treba odvajati od najboljeg prijatelja-odgovorio je i namjestio se čvršće na prozoru.

                                                                                  Jadranka Škrobar