Priča o dugi

            

                        Priča o dugi

    Nećete vjerovati da u davnim vremenima svijet nije bio obojen.Nekada davno boje su bile naprosto nevidljive.Obojena je bila samo duga što se napinjala raskošno  blistajući između oblaka.Valjda je to bilo normalno jer se nitko nije bunio protiv takvoga nedovršenog svijeta što je prije nalikovao na neku crno-bijelu fotografiju nego na mjesto u kojem se moglo lijepo živjeti.

Jednoga je dana duga, koja je rado prisluškivala ljude, naćulila svoje radoznale uši pažljivije nego obično.Čuo se razgovor.

             -Pogledaj kako blista u bojama, zamisli kako bi izgledala ova livada da je obojena kao duga.Naše bi selo bilo mnogo ljepše.

Djevojčice su počele zamišljati boje za svoje haljine, dječaci su poželjeli lijepe, šarene lopte.Kako  boje nisu imale naziva, djeca su svakoj od njih   izmislila posebno ime.Tako su rođene Crvena, Zelena, Žuta i sve ostale boje, a našlo se i  nijansi za onu neodlučnu djecu koja nisu znala odabrati najljepšu boju pa su se dvoumila između dvije slične.Duga je bila dirnuta, razmišljala je koja bi igra mogla najviše razveseliti djecu i napokon se dosjetila.

Kako to nitko nije očekivao, dala se u bijeg preko polja, sva su djeca potrčala za njom.Sve što im se našlo na putu moralo se ukloniti jer su djeca bila sigurna da će uloviti dugu.No ona im je neprestano uzmicala.

Umorni , zapali su u dubok san.

Kad su se probudili, nisu mogli povjerovati u ono što su vidjeli.Pred njima je ležala raskošno obojena cvjetna livada i šuma,ptice, leptiri, krovovi-sve je bilo onakvo kakvo su željeli, čak su i odrasli to primijetili.Svijet je blistao zapanjen i sretan.Kako se to dogodilo?

Možda je u snu duga darovala djeci boje, a oni su onda sve sami obojili?Možda je svijet oduvijek bio obojen , samo su djeca usnula neki ružan san o crno-bijelom svijetu?Bilo kako bilo, ovako je život postao ljepši.Tako misli i duga , koja se kadkada pojavi poslije kiše između oblaka.Pokušala sam je uloviti, ali mi nije uspjelo.Ne vjerujete?


                                                                       Jadranka Škrobar

Mamine cipele

Ne treba mama uvijek nove cipele.Ponekad dobro dođu nove tenisice samo  zato jer mama nije trebala kupiti još jedne, nove cipele     




       Mamine cipele

I moja mama, možda kao i vaša, obožava cipele.Stalno zastaje pred izlogom i gleda uvijek nove modele.Nemamo toliko novca koliko bi ona mogla potrošiti.No, nju to ne priječi da me, kad god može, povede u šetnju gradom kako bismo obišli trgovine cipelama.Prošloga je tjedna donijela doma jedan par nečega za što  veli da je zadnji modni hit.Baka nije mogla vjerovati svojim očima kad je mama stavila cipele na televizor da se dobro vide.

-A što je to?-pitala je.Izgledale su poput nekog predmeta u koji ni u kom slučaju ne bi mogla smjestiti ni prste , a kamoli cijelo stopalo, ali mama se samo tajanstveno i sretno smješkala.

-To su moje nove cipele-rekla je kao da je riječ o novom autu.

-Oho!!-uzviknula je baka, a ja sam samo mislio na to kako će tata poludjeti kad to vidi.

-A kako ćeš ih obuti, molim te lijepo?-pitala je baka uzdignutih obrva.Otvorila je usta poput ribe i nije ih zatvarala, držeći u zraku maminu novu poluštiklu-polunatikaču-polucipelu-polupapuču.

Mama uze za ruku svoju usku cipelicu i obuje ju baš kao Pepeljuga svoju.

-Zbilja , gle cipela!-rekla je baka.

-I još ti dobro stoji-rekao sam , neka mama zna da sam na njenoj strani.

-Ne znam, vidjet ćemo što će Branko reći.

Branko je moj tata, osobito kritičan prema hirovima moje mame, pa i prema hiru zvanom cipele.

Kad je tata došao s posla, mama se uzvrpoljila i zatreptala očicama.

Tat je odmah znao da je kupila nešto novo.

-Što je moja draga opet donijela doma?-upitao je , očito dobre volje.Mama je otišla u svoju sobu i odjenula najelegantniju haljinu što je imala, navukla nove cipele i ušetala u dnevnu sobu.

-Nova haljina?-zapitao je tata.-Neee-povikao sam, a pogled mi je pao na mamine cipele.

-Aaa!Nove cipele.

-Pa ..znaš , nisu ni tako loše-rekao je kao usput.-Uh kako sam gladan!

-Na dvije rate-rekla je mama uzdahnuvši, što je značilo da ih je kupila na kredit.

-Dobro, lijepo ti stoje.A što je za ručak?

I tako su u ormar za cipele uselile još jedne mamine.Znam samo jedno.Mama će cijelo ljeto biti dobre volje, to će i tatu oraspoložiti, a i ja ću lakše dobiti nove tenisice, koje već  dugo želim..

                                                                      Jadranka Škrobar