Priča o beskonačnom

Priča o beskonačnom

Pala je noć i nebo osvijetlila bezbrojnim zvijezdama.Ana je stajala na balkonu i promatrala ih zadivljeno kao što to može samo dijete.

-Tata, znaš li koliko na nebu ima zvijezda?-pitala je, jer tata je znao odgovore na skoro sva njena pitanja.

-Na nebu ima zvijezda koliko u svim pustinjama svijeta ima zrnaca pijeska.-

-Zrnaca pijeska?!

-Da.

-Ali...nisi li rekao da su pustinje na Zemlji ogromne?

-I?

-Kako znaš koliko ima zvijezda?Tko je izbrojio zrnca pijeska u pustinji?-nije se dala Ana.

-Pa...znaš, vjerujem da na Zemlji nema čovjeka koji bi imao vremena izbrojiti sav pijesak.Riječ je o beskonačnom , velikom broju zvijezda na nebu, beskonačnom broju zrnaca pijeska.

-Ali negdje mora biti kraj tom beskonačnom broju-zaključila je Ana.

-Odat ću ti malu tajnu-reče tata zagonetno.

Ani nikada nije bilo dosta tajni.

-Kad kreneš u školu, počet ćeš učiti matematiku.Matematika je znanost ili možda disciplina koja te uči raznim stvarima, a neke od njih su i beskonačni brojevi.

Ana je ostala šutke gledajući tatu.Jedva je čekala da pođe u školu , gdje će slušati tu fantastičnu matematiku koja će joj otkriti nešto takvo kao što je beskraj Svemira i beskonačnost brojeva.

-Ana, ima nešto što se već sada dobro zna-reče tata sa smješkom.-Zna se da nisi ništa pojela za ručak, a sad je već vrijeme večere.

-Oh!-razočarano će Ana.

-Kako to da ti nikada nisi gladna?-nastavio je tata s neugodnim pitanjima.

-Kad ne znam odgovore na važna pitanja-odgovori djevojčica.

-Vidiš li onu večeru na stolu?Znam tko će je pojesti, a to je ipak više od tvog neznanja –javi se Marko, Anin stariji brat.

Davno je prošlo vrijeme kad je i on brojio zvijezde na nebu.